12. Decembra 2017. | 18:53
Početna / Video igre / NEED FOR SPEED: PAYBACK

NEED FOR SPEED: PAYBACK

Prije izlaska Need for Speed Paybacka šalio sam se kako bi to mogao biti NFS Refund ili NFS Retrovizor. Nakon što sam u tu igru uložio više vremena nego što je zaslužila, mislim da bi joj prikladnije stajao NFS Payoff. Naime, sve se u novom NFS-u vrti oko isplaćivanja. Za svaku moguću stvar, čak i onu najbanalniju, igra vam isplaćuje neke bodove. Malo si zadriftao autom, makar i slučajno? Evo plaće, sjeda automatski! Malo si poskočio autom i razbio neki plakat koji ti nije bio ni kriv ni dužan? Stiže isplata, kao da ti je račun na Kajmanskom otočju! Ironija u svemu tome je što se na kraju igranje Paybacka – ne isplati.

Igra prati neugodno ozbiljnu priču o osveti, ispričanu pomoću likova koji su karizmatični koliko i njihovi nabrijani automobili. Sama radnja odvija se kroz nekoliko misija u kojima vozite bijesna „kola“, obično tuđa, i radite neke lude stvari po cestama Fortune Valleyja. Da budem precizniji, te lude stvari češće obavlja sama igra kroz animacije, zbog čega akcija u NFS-u brzo gubi na adrenalinu. Primjerice, morate se približiti kamionu da iz njega ukradete auto. Umjesto da vožnjom morate održavati korak s kamionom dok vaša prijateljica pokušava skočiti na njega, u Paybacku je dovoljno da se kamionu približite, a igra će obaviti sve ostalo kroz animaciju. Bogohulit ću, ali je tužno kako je GTA: San Andreas iz 2004. imao više akcije tijekom vožnje nego igra koja se u 2017. deklarira kao „car racing action game“. „All we had to do was follow the damn train CJ!“

Narativni je element Paybacka podbacio, a ostatak igre još je gori. Utrke su uglavnom dosadnjikave jer u njima nema skrivenih prečaca niti policijskih potjera. Raznovrsnost je pritom solidna – osim poznatih disciplina klasičnog utrkivanja, drifta i draga sada su tu i off-road natjecanja, premda ona ni po čemu nisu drugačija od ostatka ponude. Vozni model im se malo razlikuje, ali to je sve. Zanimljivi su sporedni zadaci na čije se obavljanje možete kladiti prije utrke, no u konačnici nisu nužni jer utrke možete ponavljati. Pa sve i da izgubite okladu, novac svejedno možete vratiti.

Zapravo, Need for Speed Payback računa na to da ste uporni i spremni na grindanje. Sam napredak je razvučen i prepušten sustavu lutrije, ne morate dvaput pogađati zbog čega. Istina je da vas igra nagrađuje za praktički sve što radite (i naplaćuje stvari poput brzog putovanja po mapi), ali u konačnici je manje važno kakav automobil kupite. Važne su nadogradnje za isti, a one funkcioniraju preko tzv. speed kartica.

U konačnici je manje važno kakav automobil imate. Bitno je kakve su nadogradnje prijavljene za isti.

Umjesto automobila, u Paybacku nasumično osvajate speed kartice za nitro, kočnice, skakanje i sl. Svaka kartica ima svoj level i proizvođača, pa ako npr. uparite nekoliko istih proizvođača dobivate određeni bonus. Sustav ne bježi od činjenice da je dizajniran kako bi igrača potaknuo na dodatno trošenje putem mikrotransakcija. Najbolje speed kartice dobit ćete ako one osvojene na utrkama zamijenite za tokene, a tokene iskoristite za automat na kojemu osvajate nove speed kartice. Znači, doslovno automat – kao u kockarnici.

Naravno, tokene možete kupiti i stvarnim novcem, a ako se pitate zašto biste to radili, evo odgovora. Ako speed kartice ne želite osvajati na automatu, imate opciju koristiti one loše koje dobijete na utrkama ili kupiti nove virtualnom valutom u Tune-in trgovini. Stvar je u tome da ta trgovina nema stalni repertoar nego se ponuda mijenja svakih deset minuta. Dakle, ako trgovina nema nadogradnju koja vam treba da biste bili konkurentni u sljedećoj utrci, preostaje vam čekati deset minuta i nadati se da će se nakon toga u inventru naći ono što vam je potrebno. Ili, dakako, umjesto čekanja možete iskeširati malo stvarnog novca za garanciju da ćete odmah dobiti nešto što će vam sigurno koristiti.

Ako trgovina nema nadogradnju koja vam treba da biste bili konkurentni u sljedećoj utrci, preostaje vam čekati deset minuta i nadati se da će se nakon toga u ponudi naći ono što vam je potrebno. Ili možete platiti da čekanje kompletno izbjegnete.

Vezivanje napretka uz vremenski limit, što je inače mehanika koju koriste besplatne igre za mobitele, bilo je još gore po izlasku NFS Paybacka. Tih 10 minuta čekanja koje spominjem tek je nedavno zamijenile prvotnih pola sata. Developer Ghost Games ažuriranjem je potiho povećao i nagrade tako da grind ne bude toliko nesnosan. No, pošten balans ovdje je teško pogoditi upravo zbog toga što speed kartice izravno utječu na brzinu, odnosno gameplay. Da je ovo kojim slučajem multiplayer igra, čitav koncept bi se jako brzo urušio. Ovako u singleplayeru stvar može preživjeti uz nuspojavu rastegnutog napredovanja, odnosno grinda.

nfs-payback-story

Još bi se to moglo zanemariti da je Fortune Valley u NFS Paybacku zanimljiv svijet za vožnju. No, situacija je skroz suprotna – ovo je jedna od najdosadnijih mapa u NFS igrama. Interakcija sa svijetom svedena je na razbijanje velikih plakata i brzinske izazove koje rješavate usputno da biste zatim mogli otključati vizualne nadogradnje poput spoilera, neonki i borića od vanilije. Tako to u svijetu Paybacka funkcionira – nema tih novaca kojima biste mogli kupiti zatamnjena stakla, ali ima tih novaca kojima biste mogli kupiti nadogradnje za brži automobil. Umjesto da se mikrotransakcijama kupuju kozmetičke stvari, u racing igri poput ove njima se kupuje brzina.

 

 

Najzanimljiviji dio igre zapravo su Derelict vozila koja morate pronaći na mapi, a zatim ih dovesti u red otkrivanjem njihovih dijelova. Lokacije vozila i dijelova nisu vam precizno prikazani na mapi već sami morate prepoznati gdje bi se trebali nalaziti, što daje zanimljiv „detektivski“ štih istraživanju. Kad malo bolje razmislim, znate li zašto je to najzanimljiviji dio igre? Zato što nema nikakve veze s mikrotransakcijama i ta vozila (za sada) ne možete kupiti tako da iskeširate dodatni novac, nego se za njih baš morate potruditi.

Najzanimljiviji dio igre je onaj koji nema veze s lutrijom nadogradnji ni sa sveprisutnim mikrotransakcijama.

Ujedno je to i jedini dio Paybacka koji iziskuje nekakav mentalni posao. Sve ostalo je prolazak kroz polukružne nizove checkpointova. Iz nekog nepoznatog razloga utrke u Paybacku su poput skijaških spustova i slaloma. Ako promašite jedna vrata – morate se vratiti natrag i proći kroz njih. Ako mislite da je u igri s ilegalnim utrkama blesavo to što morate prolaziti kroz nekakve izmišljene polukrugove, čekajte tek da vam kažem što su genijalci napravili od policijskih potjera.

nfs-payback-pc-1

Dajem ruku u vatru ako Payback nema najgori sustav policijskih potjera u čitavom NFS serijalu. Prilikom istih uvijek imate vremenski limit i on vam diktira hoćete li pobjeći policiji ili nećete. Možete vi razbiti desetke policijskih automobila, ali ako ne stignete na vrijeme do idućeg polukruga, gotovo je! Svaki polukrug vam daje +nekoliko sekundi na ukupno odbrojavanje i ako u zadanom vremenu dođete do zadnjeg polukruga, uspjeli ste pobjeći policiji sve i da su vam prije nekoliko sekundi bili za vratom. Ne zna se što je gore – to što su potjere svedene na ovaj kretenski sustav ili što su rezervirane samo za određene misije pa ih nećete vidjeti tijekom slobodne vožnje niti prilikom utrkivanja.

Ukratko, tužna su ovo vremena za Need for Speed koji je Electronic Artsu postao krava muzara. Imali smo i ranije nesretnih eksperimenata poput Pro Streeta i Undercovera, ali Payback je zbog isforsiranog grinda i podlog sustava monetizacije sasvim novo dno za ovaj serijal. Žao mi je što je tako jer u njemu ima i nekih zgodnih ideja poput Derelicta, vozni park je širok i šarolik, a priča je toliko loša da bi pod drugačijim uvjetima bila smiješna kao dobroćudni trash. Ako vam je do oživljavanja duha Need for Speeda, radije se vratite Most Wantedu ili Undergroundu, a Payback što prije pokušajte zaboraviti.

Izvor: hcl.hr

Share on FacebookNovakujem

O autoru: Mihailo Todorović

Mihailo Todorović

Učenik Prve kragujevačke gimnazije odeljenja obdarene dece za fiziku, informatiku i matematiku. Voli video igre, filmove i druženje. Hobi su mu
sviranje gitare, plivanje i usavrsavanje engleskog jezika.