fbpx
spot_img

Negoslava Stanojević: Nova matematika

Nije nju mogao niko da isfolira. Sem… sem ako sama ne bi pristala da tako ispadne. Dešavalo se, čak, da je svesrdno pomagala u stvaranju privida nečega što bi se moglo podvesti pod opšti pojam navođenja vode na tuđu vodenicu, a na svoju štetu, sve samo da bi se i dalje održavao taj prividni mir u porodici, familiji, sa nekim drugarima i poznanicima. Jedino je sa prijateljima bila kategorična i ponekad i do cepidlačenja opstajala na sopstvenom stavu… ili ćemo kako se jedino može, po pravdi, poštenju i poštovanju, jedno drugog i izrečene reči, ili nećemo nikako. Jer, jedino prijatelje čovek može da bira sam i jedino njima može da veruje bezgranično i bezuslovno, da im se daje bez trunke sumnje u to da li su zaslužili njeno prijateljstvo, posvećenost i odanost i sve ostalo što uz istinsko, čvrsto i ničim pomućeno prijateljevanje ide.

Kako će biti u njenom daljem životu, od dana kada je rekla DA, znala je od onog trenutka kada je  odlučila da se uda za njega. A to je bilo nekoliko meseci pre nego što je njegovoj majci, kod koje je nekoliko puta u društvu svoje stanodavke popila kafu, a onda i njemu samom, palo na pamet da je baš ona najozbiljnija kandidatkinja za snaju i suprugu.


U međuvremenu je saznala sve njegove vrline i mane. Mane, pre svega. Jer, poznavanje mana čoveka sa kojim će provesti, nadala se, ostatak života, daleko je važnije nego prebirati po vidljivim vrlinama koje već sutra mogu ispariti ili se pretvoriti u mane veće od svih onih za koje je do sada znala.

To, što je odrastao i, kao momak u ozbiljnim godinama, nastavio da živi pod maminom suknjom, za nju i nije bilo tako strašno. Bar je garancija da se neće odati porocima koje bi mamu učinile nesrećnom: kurvanju, kockanju, drogi i pijanstvu. A sve ostalo već se nekako da podneti. Ona ionako ima profesiju koja zahteva celog čoveka, bez mogućnosti uticaja na dan i sat kada će biti potrebno da se pojavi na radnom mestu, nezavisno od zvanično važećeg radnog vremena pa će mamino prisustvo u njihovom životu i te kako mnogo značiti. Sutra, kad dođu deca. Ili kad njegove iznenadne obaveze zahtevaju da mu se ispegla garderoba i spakuje kofer. Ionako je to mama oduvek radila.

Nije joj palo na pamet da ga menja. Bože sačuvaj, onda bi mama i on začas promenili nju. Za drugu. Sa one rang liste potencijalnih udavača koju je jednom slučajno videla ispod miljea na stočiću, dok je njena potencijalna svekrva kuvala kafu u kuhinji. Njegovi rituali su ionako mali i bezopasni: popodnevna kafa sa drugarima iz kraja u obližnjem kafiću, četvrtkom preferans kod Jovana koji je živeo sam u velikom stanu i subotom od 11 do 14 fudbal sa ekipom iz srednje, u fiskulturnoj sali obližnje osnovne škole.

Prestarela, čak i za pojmove sredine daleko malograđanskije od one u jednoj od novobeogradskih blokova u koji se doselila kao cenjeni novinar koji je mogao sve, jedino ne da ima svoj stan, nikada se nije bojala da će ostati neudata. Znala je da će jednog dana izabrati čoveka „svog života“, pošto se malo pozabavi geometrijom svoje sudbine i važne tačke svog daljeg životnog puta poveže uspešno kao na ispitu iz operacionih istraživanja, koji jedino njoj, iz čitave generacije, nije bio bauk.

Do 45.  godine je nadoknadila sve što se neposredno pred udaju činilo da nikada neće ostvariti: brak, dvoje dece, stambeno pitanje rešeno samom  tom udajom; a dobila je i mnogo više: obezbeđenu negovateljicu dece dan i noć, spremljen ručak svaki dan… mogućnost da odgovori svim obavezama svog, i dalje slabo plaćenog posla, uporede li se primanja sa onim koliko se ona svom poslu davala. Bila je, koliko požrtvovana na poslu, toliko i još duplo više i zahvalna snaja, predana majka i žena koja drži do svog muža više nego do sebe.

Ljubav nikada niko nije ni pominjao, niti je to ikada bila tema razgovora… sem sa najboljom prijateljicom, sa kojom je delila sudbinu do preseljenja u ovaj blok, što je skoro preko noći rešilo sve njene životne probleme i dileme. Bile su odane jedna drugoj još od studentskih dana, kada su od prve godine delile sobu u studenjaku, kao i sve ostalo: zalogaj hleba, jabuku, garderobu… i snove. Da će jednog dana baš u ovom gradu naći ljubav svog života, steći porodicu, roditi decu, obezbediti krov nad glavom, napredovati u poslu, posetiti mesta znana samo sa razglednica koje su dobijale od kolega srećnijih od njih.

E, toj Ljubinki je jedino mogla da kaže sve. Ne stideći se, ne bojeći se da će je pogrešno razumeti, da će je sažaljevati ili je ismejati, a taman posla nekome preneti. Kao što je i ona znala za sve njene tuge i boli, čežnje i razočarenja. Njoj je jedino mogla da kaže: ne mogu više, ne znam kako ću, dokle ovako, ionako nemam kuda da odem…

Godine su se nizale u svojim, gotovo repriznim tokovima, i sve je bilo na svom mestu i isto. Sem što su deca rasla, oni starili, a svekrva poboljevala pa su sve teže izlazili na kraj, uskraćeni za njenu penziju koja je gotovo cela odlazila na njeno lečenje i banje. Prinuđena da, nespremna i odjednom, preuzme vođenje domaćinstva, svesrdno se trudila da na vreme plaća račune, dečije školske obaveze, vanredne časove, ekskurzije i garderobu koja svaki čas omali, njegove hirove i hobije… sve dok je imala gde da zategne da bi nešto zakrpila.

Prva ozbiljna svađa među njima desila se kada ga je pitala, znajući da može, ima li rezerve u njegovim troškovima. Znala je da ne sme da ga zamoli da se odrekne bilo čega na šta je, kao razmaženi sin jedinac smatrao da ima apsolutno pravo, dok su se njegova majka, pre svega, ali i ona, trudile i ponekad dobrano mučile, da porodica funkcioniše koliko – toliko nesmetano.

Šta ona misli, ko je on… da ona njemu tako, pa zar da ona načinje njegovu platu, a on joj nikada nije ni dinara potražio ni za gorivo ni za popravku kola koja su stara i stalno se kvare,  zar on da zavija cigarete, eeeeeej, zna li ona ko je bio on i ko je bio njegov tata, koji ga je i naučio da puši, ali da puši kako je red i kako dolikuje čoveku, a ne da kupuje krdžu ili da uvija cigarete kao u prošlom veku, pa zar on da nema za popodnevnu kafu sa drugarima, a decenijama se već druže tu u komšiluku, šta da je negde daleko…  ali to je samo jedna kafa dnevno,  šta bi tek bilo da se druže uz piće i meze…!? Ne može on tek tako da sada obuje patike sa buvljaka, kad ga svi znaju po najkama, iz kojih nije izvadio svoja stopala još od dana kada mu je otac iz inostranstva doneo prvi par, ne samo njegov prvi, nego i u čitavom kraju!

Pa je počela da otkriva neku novu matematiku i da vodi neku drugu računicu. Pola mesa, pola soje, u punjenim paprikama i musaki. Pileća čorbica od kostiju i margarin umesto putera. Recepti za kolače iz sveske komšinice, smišljani za vreme sankcija i bombardovanja. Jeftini sapuni, paste za zube i šamponi u litarskom pakovanju. Prostiranje veša tako precizno, da većem delu peglanje nije ni potrebno. Veština dekupažiranja, da bi se zakrpilo i dobilo novi sjaj sve od pokućstva što je davno trebalo zameniti. Svakog dana, neka nova dosetka vredna napora preživljavanja.

Sve dok jednog dana, birajući fotografije za ilustraciju svog teksta, u mnoštvu gradskih fotografija kakve se svakodnevno koriste  za ilustraciju gradskih ulica, nije ugledala one na kojima su On i Ljubinka. U njegovim kolima. Njena ruka na njegovom potiljku. Njegova glava se pred semaforom približava njenoj. Njen profil… usne napućene za kratak poljubac dok treperi narandžasto svetlo na semaforu.

Ljubinki je poslala fotografiju mejlom. „Mene zaboravi zauvek, a ovoga ćeš se samo sećati.“

Njemu, naravno, nije ni trebalo da išta pominje.

Sledećeg prvog je iz štosa novčanica koji je sadržao njenu platu i svekrvinu penziju uzela sumu potrebnu za lekove. Ostatak je stavila u kovertu koju mu je, posle nedeljnog doručka, predala pred majkom i decom uz sledeću rečenicu:

„Tata, ja ću od ovog meseca raditi i jedan dodatni posao, kolko da zaradim ono što meni lično treba a da ne krnjim kućni budžet. Ti imaš više vremena pa znam da me nećeš odbiti i da ćeš se, eto i vreme je da postaneš domaćin, jednom i ti pozabaviti kućnim budžetom. Neka ti je sa srećom, majka, deca i ja ćemo ti biti zahvalni na tome što brineš o svima nama. Babi terapiju daj u 12 sati, veš mašina će završiti u pola jedan pa pomozi deci da prostru, a ja imam zakazan intervju i uskoro idem. Podgrejte supu i musaku i postavite, nadam se da na ručak stižem na vreme.“

Udaljavajući se, namignula je  saučesnički svekrvi koja, ponosna na svog sina mezimca koji preuzima vođenje kuće kako je smatrala oduvek  da je red, nije ni primetila njegovu otromboljenu donju usnu i zaleđen pogled pun besa.

Negoslava Stanojević
Negoslava Stanojević
Nišlijka rođena u Zaplanju. Otud, autor priča na zaplanjskom dijalektu, objavljene knjige "Jošte čekam taj reč da mi rekne" i "Baba Grozde" koja (još) nije. Diplomirani ekonomista, novinar, bloger. Slikar u pokušaju.