“ Svašta i Ništa. Motaju mi se po glavi. Svašta za Ništa kaže da je mizeran. Ništa za Svašta kaže da je preopširan.
Ratuju. Stalno. Nesuglasice ne jenjavaju. Danju, ni nocu.
Kažu da su 2 svijeta. Bez zajednickih granica. E pa… ne bih rekao! Gdje si vidio svašta nešto a da to na kraju nije ispalo ništa?
Ili možda ništa, a da poslije par trenutaka nije ispalo baš svašta? Nisi vidio? Naravno da nisi. Čista zabluda.
Ali polako. Svaki dan smo spremniji za novo sutra. Neko bolje sutra. Reče mi neki nepoznat glasic, dok sam ja tako danonoćno posmatrao kako se Ništa i Svašta međusobno uništavaju.
Crpe svoju snagu. Bez potrebe.
Crpe kao more zoru.
Crpe kao Oblačić Sunce.
Umjesto da se slože, dopunjuju.
I Ispunjuju.
I gle. Okrenulo se sve. Za čas. Samo sam to poželio.
Svašta i Ništa su postali Nešto. Postali su jedno. Onako … Istinski. Bez laži, obmane. Prevrtljivih misli. Najiskrenije što sam mogao, poželio sam to. Čuo me Neko gore.
Ne kažu džaba:
Pazi šta želis, možda ti se i ostvari! “