fbpx
spot_img

Nove Kornjače za nove generacije

Posvećeno našem Mikelanđelu, Nikoli Simiću (1934-2014)

 

Došlo je vreme kada je apsolutno sve iscrpljeno. Ne postoji ideja koja nije već obrađena, barem na širem planu. A u neka srećnija vremena – nevesele osamdesete – još malo ideja krčkalo se u kreativnim ljudima. Tako su, u stripu, Kevin Istmen i Piter Lerd stvorili još uvek neoboren svetski fenomen u vidu „Tinejdž Mutanata Nindža Kornjača“. I, naravno, svi u nas se sećaju srećnog vremena kada su te iste kornjače zakoračile na naše TV ekrane. Kad sam ja bio mlađi i naivniji, najveći problem bio je rešiti koga volite više – kornjače ili „Moćne rendžere“. Kasnije se napravio kompromis dolaskom „Zmajeve kugle“, ali o tom potom.

foto: kotaku.com
foto: kotaku.com

Naravno, „Nindža kornjače“ su mnogo više od pukog marketinškog paregrabera. Oni su jedna velika kontradikcija sebi samima. Prvenstveno zbog toga što su izuzetno veliki marketinški paregraber, a drugo zbog toga što su zamišljeni kao parodija. Da, parodija, i to parodija zeitgeista u tadašnjem stripu, koji je zahtevao melodramatični mrak, napetu naraciju glavnih likova, mutnost po pitanju dobra i zla, istočnjačku misao protkanu zapadnjačkim ekscesom, itd. Da, kornjače su upravo to parodirale, ali na taj način da su nesvesno prigrabili publiku koja se nije salomila ni do dana današnjeg; kornjače će se kod nas diskutovati i u staračkim domovima, u to nema sumnje. Mada, donekle vredi zaključiti da im parodija i nije uspela, pošto su se iz zezanja mraka preporodili u vrlo dečiju svetlost. Tri igrana filma (za koje srpska publika vrlo dobro zna), tri animirane serije (takođe ih srpska publika zna), jednu igranu seriju (to baš i slabo zna), koncertnu turneju (to i te kako ne zna), igračke (to vrlo, vrlo dobro zna), video igre (i to solidno dobro zna) – sve to poteklo iz apsolutno nepredvidivog izvora.

E sad, kako su sada sve ideje isušene do koštane srži, a dolari neće sami da se zarađuju, pokoji veliki filmski studio nanovo pokrene franšizu koja garantovano zarađuje. Zato su sada „Transformersi“ toliki hit, čak i ako su prazna zabava sa vrlo malo prave priče. Zato se sada diznijevi animirani klasici često bivaju prepakovani u igrane filmove. Zato režiseri posežu za adaptacijama stripova. I „Nindža kornjače“ ovde nisu izuzetak. Ono što jeste izuzetak kod ovih kornjača je, po prvi put nakon toliko godina postojanja, legitimna sekiracija i strepnja od strane fanova. Producent ovih novih kornjača je režiser „Transformersa“ i tone drugih filmova u kojima su eksplozije glavni glumci – Majkl Bej. Čovek koji tehnički može da ukalupi izuzetan film, ali kome nedostaju gluma, scenario, realnost, originalnost, suptilnost… Prve glasine oko novih kornjača su bile da će njihovo poreklo – mutirane putem mutagena – da promene i da će naši i vaši omiljeni zeleni šinobiji da budu vanzemaljci. Što je fanove opasno iživciralo. Onda su curela primarna scenarija, ona koja se testiraju u ranim fazama filmova, i naravno bila su loša. Onda je sledila ogromna PR kampanja radi promovisanja novog proizvoda, prikrivanje novog nezadovoljstva oko unajmljivanja Megan Foks iz „Transformersa“ da glumi svačiju omiljenu Ejpril O’Nil, pa su onda legli prvi kostimi za Noć veštica za nove kornjače (koji su izgledali bedno), a brzo nakon toga i prve igračke, koje su opet nervirale fanove zato što su ostvarile možda najgori košmar u svetu „Nindža kornjača“, taj da su izgledali kao steroidne gromade i da su čak i njihova odela vrištala na stereotipe – Leonardo obučen kao samuraj da naglasi da je vođa, Rafaelo obučen kao nabildovani crnja da naglasi da ima kratak fitilj, Donatelo sa cvikerima da naglasi da je štreber, Mikelanđelo sa skejtom da naglasi da je skejter/surfer. A onda legoše i prvi trejleri, te je fanovima zasmetala konstrukcija lica kornjača, koja nisu ličila na kornjačina lica. Te im je smetao Sekač, koji je izgledao kao šezdeset švajcarskih noževa upakovanih u jednu plehanu osobu.

A onda izađe i film.

Na svojoj površini, „Nindža kornjače“ su otprilike ono što se i očekuje od majklbejevske produkcije – eksplozije, hiperseksualnost Ejpril O’Nil, eksplozije, brza kola, eksplozije, steroidi, eksplozije, stereotipni humor, pa čak i eksplozivni obrti u priči koji odudaraju od izvornog materijala previše da bi se mogli nazvati „umetnička sloboda“. Sve je sivo, napeto, ružno, a humor u ljudi je vrlo, vrlo često loš i previše bezbedan. Ako se film zagrebe dublje… ne, nema ničega. Ostaje to što jeste. Pravo pitanje je da li je to nužno dobra stvar?

foto: www.nerdcoremovement.com
foto: www.nerdcoremovement.com

Ponekad i jeste. Fanovi, kakvi god mogu da budu, nisu toliko glupi. Veliki subset naroda i narodnosti je znao u šta se upušta kada je naručivao kartu za bioskop. Majkl Bej je ime koje je u javnosti izgovoreno previše puta da bude slučajnost. Čovek je i otvoreno naglasio da pravi filmove za tinejdžere koji neće da osvajaju Oskare. I dokle god je ljudi kojima je potreban ventil u vidu tupavog letnjeg filma sa eksplozijama, dotle će biti karata za ovakve filmove, što je otprilike podjednako i nezdravo i jako zdravo. Ekvivalent tome dođe jedenje masne prasetine nakon pošteno i ravnomerno vođene nedeljne ishrane. Mala nagrada da se opusti čovekov najaktivniji organ. A, realno gledano, ovaj film, kakav god da je, i nije toliko loš. Same kornjače nisu preterano pokvarene. I pored stereotipnog prikaza, svaka kornjača zasija. Rafaelo ubaci pokoji trenutak iskrenog besa i iskrenije patnje. Donatelo, i pored tehničkog žargona, ima svoje fizičke podvige nad nadolazećim trupama negativaca. Mikelanđelo je otelotvorenje 4chana i Google klinčadije, pošto mu je skoro svaka opaska ova ili ona referenca na pop-kulturu. Čak ni Leonardo nije klasično uštogljen, ima i svoje momente humora i brižljivosti. A i učitelj im Splinter je zapravo prikazan sa dostojanstvom, što je retkost u filmovima gde Bej umeša prste.

foto: www.thenational.ae
foto: www.thenational.ae

Sve u svemu, i pored nekih vidnih gluposti, ove „Nindža kornjače“ mogu da prođu, ako ništa drugo onda barem za jedno letnje poslepodne. Tek toliko da napunite baterije. E sad, koliko će biti uticajne na nove generacije klinaca, to ostaje za videti. Sudeći po uspehu samog filma, možda. Sudeći po uspehu milijardu drugih uspešnih filmskih poduhvata (čitaj: Marvelovi superherojski filmovi, filmovi s džinovskim čudovištima poput „Godzile“, animirane lavine poput „Zaleđenog kraljevstva“, itd.), i ne baš. Nejasno je i to da li je ovo pravi novi pravac za „Nindža kornjače“, ili će ponovo ići u koferče (he he, Nindža Kofernjače). Recimo da je prošao s dvojkom (dva minus, prim. ur.). Eto.

Ivan Veljković
Ivan Veljković
Misli o stripu, pokatkad i filmu, bačene na digitalni papir i puštene u etar.