Noć je. Majka je budi. I brata.
- Obucite se i idite tražiti oca. Karta s hoštaplerima .
Poslušni su. Naučila ih je. Pobuna je skrivena iza vrata svijesti. Djeca su od deset i jedanaest ipo godina.
Noć je crna. I prazna kao bezdan. I ledi im strahom nutrinu. Šute. Zanijemili… Boje se plakati. Ni ne gledaju jedno drugoga. Ne zna što misli brat ali ona želi nestati. U trenu postati prašina. I da je nikada ni jedna riječ ili ruka s krpom za brisanje, ne dotakne.
Sjeti se jednog od prvih Gmailova koji joj je poslao.
- Lako je vama, vi ste sretna žena. –
Dolazio je jednom mjesečno iz Zagreba. Radio s grupom „ Kako čuti svoje anđele“
Tada se naljutila. Poslije nasmijala. Pa shvatila da smijehom može prevariti kada poželi.
Ljudi misle da sve mogu spoznati. Ući u svačiju nutrinu i čitati zapise života. Glupost. Čista glupost. Svaki čovjek je tajna koju ne možeš otkriti. Čak ni onda kada ti se jedinka otvori. Uvijek ostaje mogućnost da je stvorena percepcija nakon „odigranog“ Da to zapravo i nije bilo onako kako su osjećaji ili um zapisali. A i vrijeme. Mijenja, ublažava, pojačava, dodaje, oduzima…
Istina?
Postoji li uopće.
Postoji bol koja razara. Ni bol nije stalne jačine. Tko bi je podnio da je. S odmakom vremena pretvori se u ožiljak što podsjeti na svoje postojanje kada se najmanje nadaš.
Most što je spajao dvije obale Dunava imao je mnogo okačenih lokota na ogradi. – – Ljubavne poruke – objasnila je Brankica.
Nije je se dojmilo.
Zar je u tuđem gradu prestala biti romantičarka? Ili je samo umor i sličice sjećanja pogoršalo „njenu potrošenost“
– Šta te muči; tiho će Brankica.
-Sjednimo negdje molim te, umorna sam;
I bila je. U nutrini zelenosmeđa kao Dunav. Bez imalo sjaja. Slijepa za ljepotu dana. Za pažnju koju je dobivala od sasvim nepoznate žene. Slijepa za grad što se rasprostirao pred njom poput galeba tražeći divljenje.
Bijegunac u njoj se pokretao. Htio je dalje. Brže. Sam.
