fbpx
spot_img

Očaj

Zbog nas, cvet, knjiga, tama

Sve bi moglo u kristal
Snežni stati.
Tvoje ćutanje,
Moja tuga
Nežnost od beline,
Promrzli prstići.
Zima.

Slična lasti
Što će da se vrati
I koja voli lutanje.
Mi smo dva polukruga,
Dve udaljene celine,
Koji se neće sresti,
Koji se neće stići
Vekovima.

U toj kaplji leda
Sve o nama piše.
Pogrešno mesto.
Pogrešno vreme.
Utihla nada.
Kraj.

Topi se naša tuga
Od meda
I noću inspiriše
Često.
Pahulja pada
Na usne neme
I mre
Pretvorena
U očaj.

Prethodni tekst
Sledeći tekst
Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.