fbpx
spot_img

Olga Tomović: Nova zemlja

Deset dana nisam dotakla tastaturu, niti sam uzela olovku. I, dok bi neko drugi rekao da je to odličan način da se napune baterije, da je to ultimativno opuštanje, meni je mozak pisao i ove reči. Smejem se dok kuckam ove reči napisane u mojoj glavi pošle nedelje, pa sejvovane u fajl – kad se domognem tastature. A, u mozgu je falovano toliko lepote da ju je teško preneti jednim decentnim opisom. Neka…čučaće tu u sigurnom i otvaraće se trenucima teških životnih situacija.
Elem, obrela sam se u malom mađarskom selu na domak Balatona, a na vrlo neobčno brdovitom terenu, Mađarska je ravna kao Vojvodina, ovo je jedini deo zemlje koji liči na Šumadiju, ali samo nadmorski. Selo je bajkovito, na moje ogromno čuđenje, jer sam još pod utiskom devedesetih i siromašnih udžerica mađarskog sela, koje je naspram Vovodine delovalo jadno. Ali sada se sve okrenulo, procvetalo, kuće nove ili renovirane, ispred svake bašte i travnjaci, nema smarada kokošinjaca, a ima kokošaka, kema vonja svinjaca i štala, a ima stoke. Čisto kao suza. Udahneš, izdahneš i čuješ samo svoje disanje.
Još Mađar liči na onog iz devedesetih, ne tera skupa kola, ne nosi frizuru po modi i oblači se u skladu sa slaganjem boja, ali nije to onaj isti čovek od pre dvadeset godina. Tamo vreme ide…
Volela sam oduvek mađarsku kulturu uzgajanja pasa, sada sam opet bila očarana vrstama, rasama, lepotom kojom se i čuvaju i vole kao članovi domaćinastva. Ni jedno dvorište nije bez dobrog kera ili dva, neretko tri. I svi laju na mađarskom, ništa ih ne razumem. I opet se smejem, jeste, Mađari slabo govore strane jezike, ali samo oni stariji, maldi odlično govore i engleski i nemački i sve to u jednom seocetu koje nema internet, osim u maloj kafani na kraju sela, ali zato ima zgradu opštine koja se strujom snabdeva sa solarnih plača na krovu, dispanzer za bolesne koji prima sve, apoteku, ima i dečiji vrtić i osnovnu školu, dve crkve, dom kulture, i mir.
Zašto se taj seljak sa osmehom javlja neznancu, jer je zadovoljan svojim životom, svojim posedom, svojim selom. I mir je čudesan.
Kroz selo protiče reka divno uređenih obala, a na rubovima sela brojni su potoci iz kojih se može piti ona ledena, čista voda. I sve to održavaju sami seljani. Valjda nemaju drugog posla nego da uživaju u lepoti svojih ruku dela.
I tako štajući šorovima dospem do kraja puta, a tamo još jedano izneneđenje. Tamo se prostiru hektari i hektari nepreglednih stepa rasutih po bregovima. Guste šume liče na bedeme koji odvajaju jedno carstvo od drugog, a nigde ograde, niti zabrana. Niti čoveka. Ptice, insekti, trava i nebo.
Nije raj na prebukiranim ostrvima punim debelih Nemaca i ostalih turista koji traže laku zabavu, raj je u netaknutoj prirodi , onoj koja nije komercijalna, a iz koje jedan dobar pisac može da crpi nepregled isnpiracije.
Ja sam sebi našla jedan rajski kutak. Tamo me deset dana nije ponela ni jedna misao o politici, komjuteru, deset dana nisam marila ni za šta drugo osim za potrgu za onim delom sebe koji je ostao ovde, u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, usamljen, umoran, zatrpan nebitnim… I kada sam ga najzad pronašla, izvukla sam ga iz sebe na sunce i pustila sam ga da pronađe svoj mir u velikom nebu nad stepom.
I sada sedim na vrhu onog brega i posmatram divlje tatare kako jašu do kraja sveta. Sa ovog mesta i taj kraj ne izgleda daleko.

Olga Tomović
Olga Tomović
Rođena 1969. u Beogradu. Život joj je obeležila muzika i politika, umetnost i realnost, stvaranje i razaranje. Diplomirala je violinu na FMU u Beogradu, a takođe i žurnlistiku na Fakultetu političkih nauka, Univerziteta u Beogradu. Pisanjem se bavi od najranijeg detinjstva, a piše kao što svira - srcem, iz srca i čiste emocije. Glavni je urednik i lektor na portalu Konkretno.co.rs, gde objavljuje svoje priče, pesme u prozi i kolumne. Autor je romana „Lav i Ruža“ i zbirke priča „Bajke o bogovima, vukovima i ženama“ , oba u završnim fazama pred objavljivanje.