fbpx
spot_img

ONA U PLAVOM ŠEŠIRU

Foto: ljepotica.si
Foto: ljepotica.si

Do juče sam bio
Balavac svi znaju
I igrao fudbal
Najbolje u kraju,
A onda zbog jedne
Lepuškaste šmrce
Ostadoh bez daha,
Zadrhta mi srce.

Pao sam na pogled
I šeširić plavi,
Kao da me tresnu
S vedrog neba grom,
Sada mi je ona
U srcu i glavi,
Viđaju me često
Kako šećem s njom.

Bacio sam klikere
I ostale trice,
nisam više klinac
da me srećnog čine,
Stavio sam cvikere,
Losion na lice,
Porasto sam za tren
Zbog curice fine.

Do juče sam bio
Nestašan ko kuče
I pravio frku
U šašavom hiru,
Sad mi srce ludo
Kao doboš tuče,
Kad naiđe ona
U plavom šeširu.

Bacio sam klikere
I ostale trice,
nisam više klinac
da me srećnog čine,
Stavio sam cvikere,
Losion na lice,
Porasto sam za tren
Zbog curice fine.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.