fbpx
spot_img

Osmjehni se svijetu i on će se, prije ili kasnije, osmjehnuti tebi

Ponovno na početku svega. Na početku u kojem se vraćaju svi oni davno upoznati osjećaji. Strah. Tuga. Nemoć. Voljela bi znati kako će biti sve u redu, ali u ovom trenutku jednostavno ne mogu reći da postoji ikakva naznaka za to. Popucale su one posljednje slamke spasa. Pukle su pod težinom kojom sam se tako očajno pokušavala držati za njih. I sve bi bilo u redu, samo da sam ponovno vjerovala sebi. Trebala sam već odavno naučiti kako je jedino sigurno što čovjek u životu ima, upravo on sam. Ne postoji osoba koja će me bolje čuvati, od mene same. Čudni smo mi ljudi. Dajemo svoju ruku svakome, povjeravamo svoj život svakome, očekujući u drugima spas koji sami ne možemo dosegnuti. Očekujući od drugih mir do kojeg sami ne možemo doprijeti. Tražimo spas u nekim tuđim očima. Pokušavamo se gledati kroz tuđe oči u nadi da ćemo tako vidjeti nekog boljeg sebe. Svijet je izgubio sebe. Ljudi se miješaju sa onim strašnim likovima o kojima smo kao djeca mogli čitati u bajkama. I to više nije pusta imaginacija. Unutar džepova nosimo malene maske, spremni da u svakom trenutku stanemo pred zrcalo i namjestimo na lice točno onu masku koja će se svidjeti svijetu. Kako bi se ukalupili. Kako bismo pripadali. Ne odgovara mi ovaj kalup koji mi svijet nameće.Oduvijek sam se osjećala drugačijom. Što je to što me čini takvom? Jesam li loša samo zato jer nisam ista kao svi oni? Što ne želim ispraznošću i prolaznošću ispuniti svoj život? Što tražim samo jednu ruku koja će sa mnom podijeliti svoj strah, s kojom ću ja podijeliti svoj strah i koja će me odvesti u nepoznato? Sanjam. Sanjam kako gazim taj strah koji me progoni otkako sam prvi put svojim očima ugledala svijet. Pregazit ću ga i trčati slobodna. Ne, ne postoji granica. Znam da za mene ne postoji granica. Mogu učiniti sve što zaželim. Sada. U ovom trenutku.

Kad pogazim strah, kad ponovno pronađem sebe, tek ću tada moći spoznati ono što toliko tražim u životu. Ljubav. Osjećaj koji se u meni izgubio prije nekoliko godina i koji, izgubljen u slijepim ulicama ovog svijeta, ne može pronaći svoj put nazad k meni. Ljubav se u meni svela na neke beznačajne trenutke s nekim beznačajnim ljudima koje ne poznajem. Koji ne poznaju mene. Sat ili dva razmjene ljubavi koja sutradan kao da i nije bila tu. Pa zar je to smisao svega? Ne mogu prihvatiti takvu definiciju ljubavi. Moram vjerovati da postoji nešto savršenije od toga. Trajnije od toga. Milijun sam puta pokušavala tražiti greške na sebi. Ispravljati se kako bi stala u taj kalup koji mi svijet nameće. Kako bi bila kao i ostali. Biti prihvaćen. Biti prihvaćen i izgubiti sebe postao je glavni cilj življenja naših života. Zakopati sve ono što jesmo kako bismo bili ono što nismo, voljeni. Upravo sam zahvaljujući takvim nastojanjima došla do trenutka kada sam udarila glavom o zid. Udarac je bio toliko jak da je izmijenio čitavu konstrukciju mog tijela. Sada se više nikako nisam mogla ukalupiti. Taj me udarac doveo do spoznaje da jednostavno moram prihvatiti svoju različitost, uzeti ono najbolje od nje i prestati hodati po unaprijed zacrtanim i sigurnim putevima. Tako sam prestala tražiti ljubav. Prestala sam otimati sigurnost drugim ljudima ne bi li je u dovoljnoj količini osjećala u svojim rukama.

Najteži zadatak koji sam postavila pred sebe bio je osjećati se sigurnom sama sa sobom. Kad to budem uspjela, znat ću da sam ostvarila cilj koji mi je zacrtan samim rođenjem. Predugo sam se hvatala za uže kojim su upravljali drugi ljudi. Toliko dugo da sam si napravila omču oko vrata. Ponekad još kao da osjetim njen stisak koji me guši. Kako bilo, u meni poput roja pčela zuje misli koje nikako ne pripomažu čitavoj ovoj situaciji. Pokušavaju me vratiti na onaj početak u kojem sam bila prije nego sam se glavom zaletjela drito u zid. Ne vjerujem da mi je unaprijed zacrtan put kojim ću proći. Vjerujem da je svakome od nas pružena prilika da poput pravog zanatlije, krojača, iskroji najbolji put kojim želi koračati. Čini mi se kako sama baš nisam uspješna u tome. Nekako uvijek uspijem iscrtati niz slijepih cesta i ulica u kojima se redovito gubim. Nijedan moj put ne vodi ravno ka nečem. I tu se dogodi. Tu se dogodi trenutak u kojem na prozorima nebodera koji me okružuju vidim odraze lica ljudi koje ne poznajem i silno pokušavam uhvatiti njihove ruke, ne bi li se napokon osjećala sigurnom. Zgrade nemaju ulaze i znam da ne mogu ući unutra. Znam da sve te siluete nisu ovdje kako bi me zaštitile, ali ja se jednostavno i dalje osjećam sigurnijom kada sam s njima nego sa samom sobom. Tražim ljubav u izmasakriranim, demoliranim licima koja, čini mi se, nikada nisu upoznala taj osjećaj. Ne znam ni jesam li ga sama ikada upoznala. Što uopće znači to, voljeti, biti voljen? Jednom, tek jednom u životu mislim da sam upoznala tek mrvicu onoga što taj pojam označuje. Osobu koja je sigurnost pronašla u mojoj ruci, dok sam ja i dalje koračala među onim istim neboderima i tražila druge ruke. Visina tih nebodera zaslijepila me do te mjere da više nisam prepoznavala njegovo lice. Lice ljubavi. Uspjela sam izgraditi zid na pola ulice. Zid koji nas je trajno razdvojio. Svaki sam postupak opravdavala pokušajem izgradnje sebe, ne želeći priznati kako sama u tom trenutku nisam znala što želim. Htjela sam neke površne stvari kojih sada, u ovom trenutku imam napretek, ali me one nikako ne mogu usrećiti. Kako nisam shvaćala da se takav osjećaj može pronaći u samo jednom paru ruku? Ne u bilo kojem paru. Kako nisam shvaćala da sva ta trenutna zabava toliko malo znači u usporedbi s time da se imaš kome vratiti kući? Morala sam naučiti nešto iz svih tih gubitaka na ovom svijetu. Svatko svakog gubi. I nitko nikog ne posjeduje. I ako samo jednom u životu uspijemo, barem na trenutak, osjetiti ispunjenost u srcu i duši, ostvarili smo cilj radi kojeg smo ovdje. Ispuniti sebe u odnosu na sebe, ni na koga drugoga. Onaj drugi, ako ga imamo sreće upoznati, treba biti samo produžetak nas samih. Ne onaj koji će nadomještati sve naše nedostatke. Ne onaj koji će služiti da bi osigurao neku lažnu sigurnost u koju ćemo pobjeći misleći da smo tako sigurni od svijeta. Baš onaj koji će u cijelom tom slijepom tumaranju svijetom, okruženim istim onim neboderima, u jednom trenutku shvatiti da moje ili tvoje lice nije nalik onim tisućama grimasa koje nas promatraju sa prozora. Da tvoje lice ima savršeno vidljivi oblik na kojemu su usne blago iskrivljene u liniju osmijeha.

Ljubav se definitivno ne može pronaći tražeći. Nisam više sigurna ni postoji li za mene takva vrsta kompatibilnosti o kojoj ovih dana i suviše razmišljam. Prije ili kasnije jednostavno shvatim da sve ono što me pronađe, jednostavno nije i ono što treba ostati. Lice ljubavi u mom životu iz onog žarkog, vidljivog i jakog oblika s vremenom postaje sve blijeđe i blijeđe, sve do te mjere dok ne postane obris, poput duge koja dođe nakon nevremena. Dođe i kroz nekoliko minuta prođe. Izgubi se među svim onim siluetama u koje se pretvaraju ljudi oko mene. Da, ljubav se nikako ne može pronaći tražeći. Ljubav ima toliko oblika. Možda je upravo ta spoznaja bila presudna. Jednog se jutra budim s osjećajem kako se više ne nalazim u svojoj koži. Pipam svoje lice, gledam se. Ipak sam to ja. A ipak sam drugačija. Kao da je preko noći netko stisnuo prekidač na mom tijelu. I s novim je jutrom sve postalo drugačije. Pogledam kroz prozor, sunce mi se smije. Nasmijem se i ja njemu. Nemam što izgubiti, pomislim. Nasmijem se i slučajnim prolaznicima, iako me gledaju kao da sam davnih dana sišla s pameti. To je problem svijeta. Otvoriš mu ruke, nasmiješiš mu se, a on te svrsta u kategoriju nenormalnih. To je ta različitost koja me odvaja od njega. Pa neka- pomislim. Ako sam luda jer želim širiti osmijeh, bit ću još luđa. Smijat ću se. Glasno. Najglasnije. Neka me zatvore. Neka me odvoje. Na kraju krajeva, svijet je taj koji je na gubitku, ne ja. Nismo svi isti. Svijet je pun luđaka poput mene. I dok je takvih luđaka, bitka protiv svijeta bit će moguća. Uostalom, nema ništa zanimljivo u tome da budemo svi jednaki. Ukalupljeni. „Normalni“.

Sjedila sam tako jednom prilikom u busu. Preko puta mene starica od kojih šezdeset godina. Žena koju ne poznajem i koja ne poznaje mene. Odjednom, ničim izazvana, okreće se i pozdravlja me smiješkom. Najiskrenijim mogućim smiješkom. Poput djeteta u najranijoj dobi kojemu je smiješak zapravo nesvjesna reakcija. Tada me udarilo najjače. Odjednom sam vidjela luđaka sličnog sebi. Bez razmišljanja o njenim razlozima, uzvratila sam najvećim mogućim osmijehom. Zašto bi uvijek svemu morali tražiti razloge i uzroke? Osmijehneš se djetetu na ulici, ono uzvrati osmijehom. Ako to napraviš odraslom čovjeku, možeš vidjeti kako u sljedećem trenutku već bira brojeve i želi te poslati u neku ustanovu, jer to što radiš jednostavno se ne uklapa u pravila svijeta.

Počinje mi se javljati snažan osjećaj kako svojom osobom mogu promijeniti svijet. Sunce je ponovno zasjalo na ulicama, čak su se i oni neboderi oko mene činili nižima. Bilo je trenutaka u kojima mi se činilo da ih čak mogu preskočiti. Iza njih nazirala se ne neka žarka svjetlost, za koju sam bila sigurna da je tamo zbog mene. Čeka da joj dođem. Moj se put odjednom više nije činio kao put prekriven nepoznatim, krivim ljudima. Sada sam im jasno mogla vidjeti lica. Ruke koje su mi pružali više nisu bile samo izdeformirani dijelovi tijela, a zahvaljujući njihovim luđačkim osmjesima, shvatila sam da su to ljudi uz koje pripadam. Trebalo mi je vremena. Vremena da shvatim da boriti se protiv svijeta ne znači boriti se sam protiv sebe. Kad prihvatimo sebe, u svakom mogućem obliku, makar on bio potpuno drugačiji od svih zadanih oblika, tek tada smo dobili bitku protiv svijeta. Trebalo mi je vremena i da shvatim kako u svemu tome nisam sama. Morala sam dugo trljati oči da bi shvatila zašto sam se zapravo osjećala sigurnijom držeći za ruke sve one siluete s prozora nebodera. Da shvatim da su to zapravo ljudi koje sam odabrala da budu dio mog oblačića unutar ovog ogromnog neba. Ljudi koji su odabrali mene da budem dio njihova oblačića. Luđaci čije ruke zapravo ulijevaju onu sigurnost koju sam dugo tražila i nisam vidjela da mi je ona čitavo vrijeme pred nosom. Da, postoje mnogi oblici ljubavi. Jedan od najvažnijih je ovaj koji sam sama spoznala. Oblik prijateljstva.

Prihvati sebe i svi ćete ostali prihvatiti.

Barbara Alvađ
Barbara Alvađ
Studentica sam 2. godine diplomskog studija Hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Rođena sam 2.7.1991. Pisanjem se bavim već nekoliko godina. Zahvaljujući borbi sa svojom emotivnošću, zaljubila sam se u pisanje i jednostavno tražim priliku da se moje riječi čuju i dalje. Ne kako bi dobila potvrdu da one nešto znače, jer meni znače neizmjerno, već kako bi se uvjerila mogu li njima doprijeti do drugih ljudi.