fbpx
spot_img

Osvald Tomović: Nevreme 3 – Odora i reč

…Upravo tu se nalazi greška koja nije samo logička, već i životna, a često i pogubna po čoveka. Religije i razne demagoške birokratije su i te kako svesne da je njihovo vreme na zalasku, ali se i dalje upinju iz sve snage, pošto pojam tehnokratije na ovim prostorima nije ni blizu tako jasno prevladao kao što se to desilo u nekim zemljama zapadne hemisfere i dalekog istoka.

Bitno je da se naglasi na ovom mestu da to nisu ni približno sve osnovne grane raznih ljudskih glupiranja, već samo osnove na kojima su dve najveće iznikle. Naravno da će svaki arhivar znanja i razni nadriznalci svega i svačega odmah da zaskoče sve ovo što sam dosad u ovom tekstu napisao, ali ne treba da se zaboravi da oni često nisu ništa drugo do sluge raznih večnosti i njhovih ogranaka, a onda se desila struja.

Pojavili su se automobili, avioni, busevi, vozovi i druga prevozna sredstva, pojavile se televizije, radija, pa pejdžeri, pa telefoni, pa sateliti, pa internet, pa mobilni telefoni, pa razne džidžabidže i drndamolje koje su potrošna roba, van večnosti, van istovetnog načina koji se prenosi s kolena na koleno. Tehnički i tehnološki napredak je doveo do promene shvatanja stvari. Za manje od sto godina svet se promenio više nego za sve vreme otkad postoji, a sa promenama su došli novi pojmovi, nova shvatanja i „večne firme“ su počele da gube svoj uticaj, jer je bilo očigledno da su sve vreme svoje postojanje bazirali na lažima koje su često bile proizvodi raznih halucinacija i droga i ludila koje su proglašavali čudima i sličnim sranjima. Međutim, koliko god da odvojiš nekog ko je svestan da je na lažima gradio svoje postojojanje od laži, on će se i dalje boriti za nezaslužene privilegije, jer iako zna da čini ono što bi po sopstvenom merilu označio kao zlo on neće da prestane, jer mu luksuz koji mu to zlo donosi isuviše prija da bi ga se odrekao. Tako su se „večni“ pretvorili u najgori otpad od čovečanstva koji sada više ne obitava u večnosti, već u ime nepostojećih pojmova preko materijalnih sredstava drže svoje pozicije. Do juče omrznuti srebroljupci su sad njihovi najveći idoli, pa gledaju da ih premaše u svemu. Ako u današnjem svetu postoje demoni iz večnog pakla oni sa velikom sigurnošću nose mantije i odela.

Očigledno je postalo samo jedno, a to je nezasita potreba raznih „radnika za večnost“ za luksuzom koga se ne boje u poređenju sa činjenicom da time prodaju dušu onom istom đavolu protiv koga se tobože bore, onako deklarativno, ali ga u stvarnosti prihavataju iz sve snage, jer sva njihova proseravanja o manihejstvu i satanizmu sprovode upravo oni na najgori način. To se bez državnih organa koji se kao brinu za dobrobit naroda radi sa neverovatnom lakoćom i bezbrižnošću. Dok narod grca, dok se ljudi muče često bolestima koje su posledice njihove beskrajno bahate i ničim opravdane vladavine, dok se deca biju za telefone i patike koje su oni proglasili statusnim simbolima, dotle oni uživaju bez ikakve griže savesti, jer je i nemaju. Bezdušna su to govna, potpuno otuđena od čovečanstva, ljudskosti i prirode, zli su u najvećoj meri i sluge su. Do pre sto godina su bili sluge neke večnosti, a sada su sluge novca. Samo su zamenili gospodara, ali i dalje rade ono isto što su činili i ranije. Uništavaju život radi svojih sitnosopstveničkih zadovoljstava. Dakle, vreme je bitno.

Tvoj pradeda je mislio da ne može drugačije nego da pismo u daleke zemlje putuje najmanje mesec dana, ako ne i više i kad je rešio da prati pismo on ga je sačinjavao u skladu sa osnovnom činjenicom da pismo dugo putuje, a ako i stigne odgovor, taj odgovor bi najranije stigao u neko drugo godišnje doba. Uzimajući u obzir da je sve to pod kapom večnosti, on nije bacao reči, već je pažljivo sastavljao pismo, reč po reč, razmišljajući i o reakciji čitalaca pisma i o tome da ih kojim slučajem ne odvrati od sebe, jer da je to hteo ne bi ni sastavljao pismo, već bi ih, u slučaju da je to moguće, sastavljao šakom u glavu.

Vodio je računa o tome šta piše i govori, kako se kome obraća, jer nije hteo da ode u večnost neraščišćenih računa, pa ako je nekom i naudio, činio je to sa punom svešću o tome šta je uradio, jer je smatrao da je upravo to taj neko zaslužio. Ponavljam, vreme je od izuzetne važnosti.

Razlika između ranijeg vremena i današnjeg se ne ogleda u protoku samog vremena, već u čovekovom shvatanju stvari oko sebe i u sebi, jer jedina prava promena se desila tu – u čoveku. Ono što je omogućilo brzo i lako sporazumevanje među ljudima i lakši i udobniji život nije uticalo na prirodu, jer jesen je i dalje posle leta, a pre zime. Ono što cveta nije počelo pod uticajem čoveka da cveta u neko drugo godišnje doba, niti lišće da opada kad treba da raste, ali čovek i čovekolika bića su promenila svoje shvatanje sveta.

Danas nije isto kao juče, a kako će da bude sutra ne zna običan čovek, jer se promene dešavaju sve brže i sve su veće. Nekada osnovni gradivni pojmovi kao što su “večnost” i “savremenost” su se pod pritiskom okolnosti promenili, ili skroz izgubili svoje pravo, starostavno značenje i pitanje više nije da li neko želi ili ne želi to da prihvati kao činjenicu, već je pitanje na skroz drugoj skali od shvatanja ili neshvatanja. Isti oni koji su do juče sve radili u ime večnosti danas sve rade u ime Mamona (idol neke druge religije koji je u hriščanstvu proglašen demonom do samog đavola), ne govore i ne rade slučajno to što rade. Ne brkaju slučajno laži sa istinom stvarajući poluistine, ne podvaljuju i ne kradu slučajno, na ubijaju slučajno, ne razboljevaju slučajno, ne pretvaraju ljude u polupismenu stoku kojom je lako manipulisati slučajno, nego sve to, i mnogo više od toga, rade vrlo smišljeno i bez ikakve sumnje u sebe…

Nastavlja se…

Osvald Tomović
Osvald Tomović
Živi i radi u Beogradu.