Svako jutro, dok se umivam hladnom vodom koja je doputovala s poda dna Zelemboja, kupajući svo zeleno kamenje, ogledam se u ogledalu i sve mi se čini da obrastam vunom. Crnom.
Nije mi krivo što sramotim pretke i otuđujem se od tradicije, al’ zar baš da ovca postanem?
Roda svoga, plemenita, aristokrata i Glembajevaca, sit sam!
Od Pašića, ne trebam ništa! Dunuma zemlje, djedovine, odričem se!
Zemlja nas je ta proklela!
Moje saznanje ne dopire dalje od onda kad je pradjed doveo mladu Fatimu, da mu služi, da postarale mu ruke ljubi, skute da mu cjeliva i stopala gruba pere u leđenu. Ona jadnica, mlada, rumena, izmučena, po njezinom golom svilenom tijelu boginje, šetale su njegove staračke ruke, štipale, stiskale mlado meso. Onih par žutih zubi, što mu još ostaše, ostavljali su nakrnjene pečate koje je sakrivala bluzicom.
Ne sjećam je se baš najbolje. Umrla je dok sam bio mali.
Al’ se sjećam da njezina djeca proklinjaše staru mrcinu, moga pradjeda, što im je nani zulum činio. A ona jadnica trpjela i šutjela. Zbog njih. Pušćenica bila. Starcu se osladilo da ljubi tek dozrele grudi pa primio dva košćata sina njena. Dva gorštaka. A nju zemljom privolio, dukatima kitio, šorvanima joj staze posipao, pojas madžarijama dva put omjerio. Al’ džaba sve. U nje srce, ko u Sofke, vene li vene.
Kad je umrla, mučenica, njezini su sinovi otišli ocu, miraza tražiti.
A na svojoj babovini, počeli se širiti dvojica begovića, dvojica Pašića i treća im sestra, najmlađa.
Stariji je po kafanama šenlučio, pateći za Rasema hanumom, a drugog je voljela Hana, kći jedinica.
I dovede im babo žene. Starijem Rasemu kupio, babo je njezin za zemlju dao, za bogata sina bega Mustafe. Srce mu se cijepalo što daje mezimče, al’ ne imade izbora u tešku vaktu. A mlađeg oženi Hanom, kćeri još višeg porijekla od njegovog, jedinicom unukom vezira Sultanovog.
A u to je rasla njihova sestra.
Milo čeljade, svi je tetošiše, cjelovima obasipaše, al’ joj babo ne dade da ode za onog što ga voli. I kad se udade, mlada i umrije, ostavi siročad, dvoje djece same. Otac im maćehu privede.
Mustafini sinovi, djecu dobiše. Od starijeg unuci k’o slike lijepi. Al’ snaha mu uvijek razdražljiva. Od mlađeg djeca isti mati. Nisu bog zna lijepi, i svi do jednog isti. I njihova djeca ista. I djeca njihove djece ista. Nekakav čudan gen od matere dobili. Visoki a sitni, duga šiljata nosa i blijede puti, blijedih kosa k’o da im djed nije bio poluturčin.
I izrodiše se oni. Djeca Mustafina sve što su stekla, unuci pola propiše, pola rasprodaše. Sinove zaboravljene mu šćeri, bez ičega ostavio.
Zemljom se kleli, zemlju nagrdiše. Umrije Mustafa, umriješe i snahe njegove, eno i sinovi na izmaku.
Teško dvoma begovićima zemlju ostaviti. Strah ih kaburske kazne, kad im u misli dođe šta su sestrinoj djeci radili. Šćer njenu s praga gladnu vratili, sina za slugu postavili.
Kako godine odmicaše, sestričina se njihova dobro udala, naočit je momak oženio, s njom gradi kule i gradove. Sin joj mlađi, napustio dajdže i u bijelu svijetu paru zaradio. Do kadije dogurao. I lijepu Neziru doveo. Komšiluk je se nagledat ne može. Djecu mu lijepu rodila. U Stambolu ih školuje!
A djeca dva Pašića, sina Mustafina, kraj s krajem jedva sastavljaju. Al’ opet ono kočoperno, Pašićko u njima se srkleti. Pa propadanje prikrivaju ponosom i prezimenom. A ne ide. Smiješni ispadaju.
I sve one bratske, krvne veze se pomalo kidaju. Brat brata mrzi. Brat bratu zlo misli. Brat bratu zavidan.
Unuci njihovi, oženili se. Jednom žena lijena, drugom nije čestita, pa mu niko ne dolazi, treći ženu pustio, i redom tako.
Kad iz Stambola im rođaci dođu, pa im svašta donesu, oni sve kese grabe a njih onda i ne pogledaju. Ako im krene, rođake ne priznaju. Kad im ne ide, u Stambol pišu.
Eto zato, Pašića ne volim. Od sjaja porijekla njihova, samo prezime ostalo. Niko se ni na njega više ne okreće, i ne poginje glavu k’o nekad, kad su gazde bili. Oni se diče, a sve su manji. Do mravlje veličine došli.
Kad dođosmo brat i ja iz Stambola, brat kadija, ja kadija, na babovinu vučemo, zemlju pradjedovsku otkupismo od rođaka naših. Nek ostane u plemićkoj našoj porodici. Al’ prije no zemljom prohodasmo, Kur’anske sure proučismo, dobra da nam zemlja bude. I sve obuću skinusmo, bosim nogama zemljom prohodismo, da se sa zemljom izmirimo.
I atavizma krvi Pašićke se oslobodismo, Allaha pokorno moleći da ne dopušta da se uzoholimo.
I nestade vune moje…
Pašići, begovići!
