fbpx
spot_img

„Pogrebnik“, Borislav Kosanović

Borislav Kosanović

 

Pogrebnik

 

 

Grmljavina je prosto bila očaravajuća. Nebo je bilo sivo, a ispred mojih prozora videle su se povijene grane nemoćne u igri mačke i miša sa vetrom koji ih je tek na tren puštao da se isprave, a potom ih kao davljenika ponovo povijao na dole protiv njihove volje.

 

U savršenoj tišini kojom sam bio okružen, jasno sam mogao da saslušam zvuk kiše na asfaltu i malteru, u polutamnoj sobi kao blicem fotoaparata nebo je dočaravalo ambijent, a grmljavina je odzvanjala ne tako daleko, upotpunjujući čitavu sliku. Skuvao sam jednu od onih večernjih kafa kojima se trudim da odolim, seo na pod sobe leđima oslonjen na ležaj i posmatrao van, povremeno ispijajući omanje, gorke gutljaje. Vreme je bilo idealno za samotnjake i u takvim trenucima sam najviše uživao. Mnogi pronalaze nesreću u bezuspešnim pokušajima da ne budu sami, ja sam uživao u trenucima kada lišen svih drugih mogućih izvora nezadovoljstva, mir pronađem u samoći. Tišina je često magična i sve brbljivce koji beže od zavodljive gospođice i nekulturno narušavaju njeno prisustvo, smatrao sam kukavicama. Ovu tišinu mogao sam narušiti samo zvukom akustične gitare koja je u poslednje vreme uglavnom stajala prekrivena paučinom u uglu sobe zaklanjajući manje prisustvo vlage na dnu zida, ali dan je bio takav da mi je jedini potreban zvuk bio šuštanje listova neke dobre knjige ili dodir koji je proizvodila olovka ostavljajući tragove na hartiji, kada sam inspirisan trenutkom, želeo ponešto da napišem. Dobro, i zvuk kapanja kišnice, koji u jednakim razmacima odzvanja iz pravca sobe čiji plafon je izdao, vremenom oštećeni biber crep, postaje prihvatljiv i inspirativan u ovim trenucima.

 

Ovo olujno veče, vratilo me je u detinjstvo, prisetilo na najboljeg drugara koga nisam video već godinama. Jednog dana je samo otišao preko granice u potrazi za boljim životom. Katkad se javi pismom, pozove me k sebi, pomoći će mi da se snađem. Još nisam odlučio želim li biti snađen, a i šta će mu ovakav baksuz kakav sam čitavog života, da mu pokvarim idilu i snađenost ili možda, potajno nesrećan daleko, upravo to priželjkuje? Setio sam ga se iz razloga što ga je kao dete neverovatno plašila grmljavina. Ne znam kako bi to sledbenici doktora Frojda objasnili i da li ti strahovi sežu u najranije detinjstvo, ali znam da kada je bilo kakvo olujno vreme zadesilo naše malo mesto, moj drugar nije želeo da baza bilo gde okolo sa mnom. Ja sam, za razliku od njega, upravo po takvom vremenu voleo da lutam. Da stanem pod neku nadstrešnicu i posmatram okolinu. S obzirom da bi se tada najčešće svi zavukli u „mišje rupe“, ili bolje rečeno u sigurnost svojih domova, osećao sam da je čitav svet moj. Ulice su bile puste, a tek poneki nesrećni prolaznik, tražio je utočište pred razgoropađenim nebom.

 

Večeras se nebo ne šali. Mnogo brže nego što sam očekivao, olupana šerpa u sobi se napunila kišnicom. Prilazeći, video sam baricu oko nje, inspirisali su je valjda niski rubovi posude, pa se odomaćeno izlila preko istih. Ispraznio sam je u sudoper i ne toliko žurno, koračajući natrag da je podmetnem, pogledao sam kroz prozor sobe koji je bio sa stražnje strane kuće, okrenut ka jednom zanimljivom krajoliku. Naime, plac koji sam posedovao, u nastavku se prostirao baštom koja se, zajedno sa komšijskim, graničila sa grobljem, starim, švapskim, kako smo ga oduvek zvali. Kada su ovakve olujne večeri u svojim izvođenjima donosile sav svoj raskoš, munje su umele da ga lepo obasjaju, svu njegovu brdovitu širinu i dve, poluurušene kapele. Iako jasno nisam mogao da vidim, znao sam da tamo stoji jedan spomenik, jedan grob pod njim, koji me svaki put kada ga u šetnji tom, travom i korovom zaraslom, stazom ugledam, podseti na jednog čoveka. Sep, Nemac, koji je u našem mestu obavljao u posleratnim godinama dužnost pogrebnika, isplivao bi u mom sećanju i vratio me u neka prošla vremena. Ne, nije Sepikin grob bio na tom mestu, ali taj koji jeste, uvek bi mi bio karta za voz koji sa perona misli kreće u prošlost.

 

Kada smo bili klinci, stariji su imali taj ružni, nakaradni običaj da nas straše. Ne iz zabave, više kao pretnja da ne bismo ovo, da ne bismo ono, da ne bismo ko zna šta učinili. Nikad nisu shvatali koliko to može da ostavi posledica na taj maleni, još nerazvijeni, dečiji mozak. Ukoreni predrasuda. Mnogo je vremena i htenja potrebno da bi se ta podsvest iskorenila, u mnogo slučajeva to je bilo potpuno beznadežno. Prodaćemo te ciganima, ukrašće te lopovi, daćemo te onoj baba veštici, odneće te Sepika grobar.

 

Moj buntovni, mentalni sklop, u tinejdžerskim danima prosto je odlučio da pokuša da se približi i upozna sa sredstvima njihovog zastrašivanja. Tako sam često umeo da se na zaprepašćenje mojih drugara, zaigram sa ciganskom dečurlijom, vršnjacima, koji su u svojim igrama, daleko bili slobodniji i kreativniji nego oni. „Lopovi što kradu“, naučili su me da pecam, a ona baba „veštica“, dala mi je da probam prvi put duvan kada sam joj pomogao oko nekih drva za ogrev, nabavljen od nekog Mađara iz susednog sela koji ga je sadio naveliko. Bio je odvratan, duvan naravno, za razliku od „veštice“, koja je čitav život provela sama, a žene, čiji su muževi umeli da svraćaju kod nje, dale su joj taj epitet. Ne znam kakva je bila u ophođenju s njima, ali sa mlađarijom je bila na ti, vesela, učivši nas raznim „štetnim“ stvarima kao što su duvanjenje ili ispijanje crne kafe. Umela je da prenese znanje i otkrije čari koje je u sebi krio špil karata i sve to za neku sitnu pomoć oko domaćinstva, nešto što joj njene godine nisu više dopuštale da sama učini ili je to išlo veoma teško za nju.

 

Sep je obavljao posao koji niko od posleratnih, novopečenih drugova, nije želeo da obavlja. Stanovnici našeg mesta, vremenom su se navikli na tog, retko preostalog Nemca u okruženju, koji je uprkos svom šikaniranju onih koji su nešto značili u mestu, odlučio da ostane tu gde je odrastao. Stariji su pričali da je on „pašče neke kurve“, neki drugi koji su kao nešto više znali, govorili su da su njegovi pred kraj rata, sa silnim novcem, pobegli ko zna gde na sigurno, samo da je on, „maloumna budala koje se porodica odrekla“, ostao tu.

 

Niko uistinu, od kolonizovanog stanovništva, zaista nije znao ko je bio Sep. On se vremenom navikao da skoro ni sa kim ne komunicira, sem službeno. Živeo je u maloj, trošnoj, kućici pobliže groblja i, sem baštice koju je obrađivao uzgajajući za sebe nešto hrane, uglavnom je preživljavao od novca koji su mu ostavljali oni koji su imali nekog da sahrane. Živeo je tiho, mogao se videti na groblju ili počesto i u seoskoj birtiji gde su znali da ga potraže za njegove usluge. Nije se družio ni sa kim pobliže, a poštar Brane je otkrivao kako svake godine, skoro u isti dan, dobija pismo. Od koga, nije umeo da kaže.

 

Voz sećanja je zastao, kočnice su zaškripale dugim i neprijatnim piskom u glavi, a ja sam iskoristio pauzu da iskočim iz vagona i, zagledan kroz prozor u veče, shvatim da je nevreme prošlo. Otvorio sam krilo i pustio svu svežinu, tako prijatnu posle kiše, da ispuni prostoriju u kojoj sam se nalazio. I dalje je bilo tiho, prošetao sam do regala i iz ustakljenog dela, pokušavajući da se izborim sa preprekama u vidu kristalnih čaša poređanih i isturenih na videlo, uspeo sam da izvučem omot ploče sa delima Betovena. Spustio sam vinil na gramofon, iglu stavio u brazdu, a pucketanje kao prethodnica zvucima pete simfonije, bilo je kao kolodvorni poziv da uskočim nazad u kompoziciju, jer voz nastavlja svoj put ka zemlji uspomena.

 

Jedne večeri, koja je svojim karakteristikama neobično nalikovala ovoj, bazao sam po sokacima povremeno nailazeći tek na ponekog psa koji je preskakao lokve upadajući šapama u blato i trkom nestajući, provlačio se kroz napukle daske na ogradama donjih dvorišta kuća. Za jedno takvo veče, privukla me je neuobičajena graja pred seoskom birtijom kod železničke stanice. Kiša je sipala kao iz kabla, a ja sam ogrnut kabanicom prišao dovoljno blizu privučen vikom kao magnetom i na solidnoj razdaljini sa koje sam mogao da vidim dešavanje, zaustavio se pod povelikom krošnjom orasa koji je izvirao u dvorištu starog Jakova, ali kao da se i njegovo stablo zainteresovalo za zbivanje, pa je ukrivo izraslo preko plota, više se prostirući na ulici, nego li u dvorištu.

 

Psovke su odzvanjale ispresecane udarcima, a trojica viđenijih ljudi iz sela u to vreme, a iz današnje perspektive običnih bitangi, udarcima su zasipali nekog u kaljuzi. Nije to, bar meni dugo trajalo, ubrzo su se vratili u birtiju, a nesrećnik je stenjući, polagano, četvoronoške, pokušavao da se udalji. Kako su iza zatvorenih vrata birtije zvuci i galama postali prigušeniji, osmelio sam se i potrčao ka njemu. Oslonjen na jedno koleno, uz bolnu grimasu se ispravio, a ja sam hvatajući ga za lakat i nadlakticu pokušao da mu osiguram ravnotežu. Osećao se na alkohol, a neobrijano lice bilo je umrljano blatom i krvlju. Donja rasečena usna, bila je izvor tankog mlaza krvi koji je rukavom starog šinjela pokušavao da zaustavi. Kaljače na nogama i suknene pantalone bile su prekrivene debelim naslagama blata, a rukom za koju sam ga pridržao, odgurnuo me izgovarajući „beži, mali“, pa je u lokvi koja se prostirala pred nogama, potražio kišom natopljeni šešir. Nisam umeo ništa da kažem što bi bilo prigodno tom trenutku. Nisam se osetio uvređeno, štaviše, tako pretučenog, sa omanje distance, otpratio sam ga kući. Ne znam zašto, prosto sam osećao potrebu. Snažno je zalupio drvenu kapiju i nakon nekoliko trenutaka, njegova umorna silueta, nestala je pod obrisima kuće. Vratio sam se bazanju, nakon što sam još malo postajao pred kućom starog pogrebnika. Stigavši nešto kasnije kući, ušunjavši se tiho zbog ukućana, u krevetu svoje sobe dugo sam razmišljao o svemu i čvrsto odlučio da se upoznam i sprijateljim sa Sepom. Želeo sam da otkrijem zašto su ga tukli, da mu stavim do znanja da mu nudim prijateljstvo i pomoć ako mu je potrebna u bilo čemu. Sve moje misli koje su se rojile po glavi, jastuk obložen plavo kariranom navlakom i punjen guščijim perjem, zajedno sa glavom neprimetno je uvukao u carstvo sa one strane svesti. Snovi ipak nisu primili pelcer misli kao što je to čest slučaj kad se putuje u suprotnom smeru.

 

Jutro je osvanulo mirno, nečujno, bilo je tu kad sam otvorio oči, a zraci sunca su kupali sive zidove moje sobe. Rasanjen, razmišljao sam o događajima koji su se zbili prethodne večeri i dodatno učvrstio stav po pitanju sopstvenih namera. O tome, naravno, kao i o svemu što se zbilo, nisam ni reči progovorio sa ukućanima, samo sam se posle doručka zaputio u pravcu groblja, Sepovoj kući. Dijalog koji sam uobrazio i koji je između Sepa i mene tekao u mojoj glavi, prekinula je scena pred pogrebnikovom kućom. Nekoliko građana i patrola milicije stajali su pred ogradom, slušajući poštara koji je davao iskaz.

 

„Prvo sam ga dugo dozivao imenom, znate, danas je došlo ono njegovo pismo koje dobija svake godine u ovo doba. Potom sam odškrinuo kapiju, pa i ulazna vrata kuće. Kada sam ušao u hodnik, imao sam šta i videti.“

 

Poštar je Sepa našao kako visi obešen o staru, jelovu gredu tavanice. Iako ju je načeo zub vremena, junački, hrabro, izdržala je pogrebnikovu težinu i saučesnički ispunila njegovu poslednju želju. Oni koji su ga skidali, pričali su posle da je u desnoj ruci, zgrčenim prstima šake, stezao dva dela stare, požutele i već iskrzane fotografije, koju mu je, po rečima očevidaca, istrgao i iscepao jedan od onih provokatora koji su ga kasnije prebili. Sepika, koji je inače bio miran i nikako agresivan, upao je u zamku kvarnih i pripitih ljudi i besno odreagovao na postupak tih bitangi. Mrtav Nemac koji je to trebao biti još za vreme rata, bilo je sve što su „drugovi“ rekli. Kada su mu iz zgrčenih prstiju izvukli delove fotografije i spojili ih, ugledali su lik plavokose devojčice, dok je na poleđini pisalo kratko – „najdražem ocu, Marijana“. Iznenađenjima tu nije bio kraj, jer kada su vlasti poslale radnike na groblje gde je trebalo sahraniti Sepa, pronašli su sveže iskopanu raku. Očigledno, u noći kada sam ga ostavio, moj nesuđeni, razočarani prijatelj, odlučio je da je došao njegov trenutak. Iskopao je poslednji grob u svom životu, namenio ga sebi kako niko drugi ne bi morao obavljati njegov posao i tiho, dok su drugi spavali, odlučio da usni poslednji put. Zauvek.

 

Pisma su prestala da dolaze, a tačno na petogodišnjicu Sepove smrti, u selu se pojavila žena u crnini, svetlih, prozirnih očiju, koje kao da su oživele sa lica pokojnog pogrebnika i zaputila se ka groblju.

 

Sepova sestra, Helga, putem zvaničnih organa, doznala je šta se zbilo sa njenim bratom, posetila je prvi put po odlasku svoje rodno mesto sada ispunjeno njoj nepoznatim ljudima i samo prepoznatljivo po nekadašnjim, bolje uređenim kućama, koje su došljaci preuzeli od onih koji su ih napustili. Prepoznatljivo po starim poznatim sokacima i švapskom groblju na kom su nered i urušene kapele bile samo ružna slika svetog mesta za nju. Cveće je položila na grob brata i dogovorila izgradnju spomenika kod lokalnog kamenoresca, ostavljajući Sepa da počiva tamo gde je proveo čitav svoj život. I blizu onog zbog čega je tu ostao i nakon odlaska svoje familije.

 

Još u mirnim, predratnim vremenima, Sepova kćerka Marijana, preminula je od teške bolesti sa kojom se njene dečije godine nisu izborile i tako napustila roditelje. Ubrzo nakon smrti, napustila ga je i supruga, preudavši se u drugu varoš, u potrazi za srećnijom sudbinom. Neka nesrećna vremena, posula su prašinu po njenim tragovima, a kada je i ostatak familije odlučio da ode daleko, on je ostao pored jedinog što mu je bilo bitno u životu. Ne mareći za sopstvenu sudbinu, utočište je pronašao u samoći i među grobovima, čuvajući jedan na starom, švapskom groblju, neprimetno od svih.

 

Vremena koja su došla, odnela su mnoge ljude, donela mnoge događaje otkrivajući nam razne sudbine, a ja, ponekad u trenucima samoće, prošetam švapskim grobljem, sa jednog groba podno urušene kapele počupam malo trave, izniklog korova i zagledan u mahovinu koja ukrašava pukotine polomljene nadgrobne ploče, spustim nešto poljskog cveća koje naberem unaokolo. Naravno, kada posećujem neke svoje grobove na seoskom groblju, pored sveća koje spremim za pokoj duše onih dragih koje više nemam, dodam još jednu i u odlasku zapalim je iza pohabane ploče na kojoj stoji epitaf na nemačkom i puno ime i prezime mog nesuđenog prijatelja, a ispod njega kao nadimak, latiničnim slovima na srpskom jeziku kratko – pogrebnik.

 

 

Kraj

Prethodni tekst
Sledeći tekst
Borislav Kosanović
Borislav Kosanović
Pesnik i pisac, romantični huligan. Član „Arte“ družine, sa boravištem u Kljajićevu, a živi tamo gde putuje. Večno razapet između Disove tame i Mikine vedrine, svojih omiljenih pesnika, jednako ga inspirišu i Jesenjin i Džim Morison. Konture vedrine mu daju tri stvari istog početnog slova, „Partizan“, pank i poezija, a boje crtežu duše donosi osmeh ćerke Katarine. Sve što piše i stvara čini s nadom da će jednog dana ona biti ponosna na njega.