U nečijem duhu rodi se i mit,
ubijena je bezbrižnost, grijeh i nemir,
cvjetaju dani, i ponos je nesavladiv,
čvrst, postojan kao i paukova nit.
I tvrđi je nego vitezov štit,
smiješi se k’o u proljeće crveni karanfil.
I kad vino i žene duboko gazeći su vir
je li to baš, baš života bit?
Ko su oni, ljudi ti?
Znaju li da nismo isti svi?
I prvi duvajući u leđa vjetra će pir
ponijeti me, zadrhtat ću kao na grani list,
osjetiti blaženstvo čak i u kosi,
grudi isprsiti, prošaputati: ja nisam kao oni!
Šibajte me, šibajte o, poroci!
I šta me briga više za njihov hir.
Njima njihovo, pred Bogom ću odgovarati ako sam kriv.
Šibajte me,
nije savršenstvo udisati samo mir,
život ništa nije samo običan kič.
Šibajte,
umrijeti moramo svi.
(2015)
