18. Decembra 2018. | 18:29
Početna / Mesečina / Predrag Kisa Kisić: Doticanja

Predrag Kisa Kisić: Doticanja

Pod našim prozorima, u zoru, tišine odlaze na spavanje,
Tama kopni, svjetlost svanjava, počinje savladavanje noći,
Svjetlost sunca dolazi tiho, nečujno se spreda preko
Planina koje nikad nisu prestale da rastu,
Ta blaga i jasna svjetlost odlučno se probija kroz krošnje
Hrastovih i jasenovih stabala, kroz žuto prošarano lišće,
I nježno se spušta na tvoja gola ramena, na polovinu lica,
Pažljivo i strpljivo osvaja prostor u kome mirišu naši uzdasi,
Prostor u kome sve miriše na prethodnu noć, na naša spavanja,
Na naše dodire, na naše pokrete, u ovoj sobi mirišu naši pogledi.
Otvaram oči, gledam te, spavaš, mirno i sigurno, sasvim predana,
Meni, zagrljaju, postelji, svemu onome
Što imamo i što je između nas.
Budiš se, otvaraš oči, čuješ me. Ne mičemo se. Ćutimo.
Tvoj pogled je blag, čudesan, uliva mi smirenje, uliva mi radost,
U tvojim očima sam našao svoj mir,
Tvoj pogled me izvukao iz mraka, iz najdublje tmine.
Osmjehuješ se. I ja ti uzvraćam jednako i iskreno.
Dotiču me tvoje usne, kao kap vode posle suše,
Kao slatko posle pelina, kao kestenov med.
Dotiču me vrhovi tvojih prstiju, nježno,
Kao kad inje pada na vlati trave.
Toplo je, ne želiš da ustaješ iz kreveta.
Toplo je, zaista, ni ja ne želim da ustajem iz kreveta.
Dotiče me tvoje prisustvo, sama činjenica da si tu,
Dotiče me moja najdublja misao, svijest o tome.
Dotiču me tvoje prve riječi, naše nježnosti,
Dotiču me poput zraka sunca,
Osjećam, u meni novi život sviće,
I iako je jesen, u meni buja nekakvo proljeće
I osjećam da polako sazriva u ljeto.
Ljetos je sve počelo.
Ljetos me sve dotaklo s tobom,
Kamen svjedoči vijekovima, svjedoči nepostojanju vremena.
Putevi nastaju i brišu se.
Rijeke nadoleze, korita su presušila.
Ptice dolaze i odlaze.
Juče smo gledali čaplje i plovili Skadarskim jezerom
Udisali vlagu iz močvara, gledali trske, izlomljene grane
Gledali smo divlje patke, prošli pored starog zatvora, Lesendra
Dan ranije posmatrali smo galebove kako lete iznad Budve,
Gledali smo kako svjetluca more, i tamo nas je nešto dotaklo.
Pejzaži umiru i iznova se rađaju, nestaju polja, šire se horizonti.
Za nama padaju zvijezde, godine odlaze s prašinom.
Ali, u nama, u nama se nešto rađa, svakog jutra svanjava,
U krevetu, u mislima, u srcima, u duši mojoj i tvojoj,
Dotiču nas neki novi pogledi, neki novi dodiri,
I sad, dok nas pokriva sumrak, i dok trava mijenja boju
Dok prelazi iz svjetlije u tamniju, svjetlost svanjava u tvojim očima,
Osvaja prostor, grli naš mir, dotiče mene, useljava se u moje misli,
Useljava se u moju dušu, u sve ono što jesam.
Noć nas pokriva, ali nije teška, ne, noći više nisu teške
Sad nas u noći nešto čudesno dotiče, nešto između nas, nešto naše, možda nas to dotiču ostvareni snovi,
Dotiče nas naša stvarnost, naše pobjede,
Dotiču nas naša svitanja, smireno, nježno i krotko.

Share on Facebook
Facebook
Novakujem

O autoru: Predrag Kisa Kisić

Predrag Kisa Kisić
Rođen u Visokom 1991 godine. Živi i radi u Podgorici. Autor nekoliko neobjavljenih romana i zbirki pjesama. Izbjeglica. Trajno nenastanjeni stranac.