22. Aprila 2019. | 06:27
Početna / Magazin / Predrag Kisa Kisić: Gdje je Ajnštajn odsjedao

Predrag Kisa Kisić: Gdje je Ajnštajn odsjedao

Trenutak kad čovjek ima priliku da posmatra jedan potpuno drugačiji svijet od onoga koji poznaje, u kome je rođen i odrastao, u kome i dalje živi sa svim svojim snovima, željama i maštanjima, sa svom svojom srećom, radošću, ali i mukom i nevoljom. Trenutak u kome piješ kafu, u mjestu gdje je Ajnštajn odsjedao sa svojim studentima, gdje je sigurno i Pupin bar jednom navratio za vrijeme studija na ETH-u, gdje se svojevremeno obreo i Musolini, dok je još uvijek, kako kažu, bio mlad anarhista, i gdje su pored njih svoje mjesto za druženje i okupljanje našli mnogi ondašnji stvaraoci, pisci, umjetnici, muzičri.. Franz Werfel, Stefan Zweig, Frank Wedekind, Karl Kraus, kao i Erich Maria Remarque. Sama činjenica, samo saznanje da se nalaziš na mjestu gdje istorij protiče, gdje još uvijek diše i živi, pulsira, gdje možeš jasno da osjetiš decenije, pa i vijekove, prosto te prožima nevjerovatnom energijom i osjećajima koji se riječima ne mogu iskazati. Ali saznanje da je baš tu, među svim tim ljudima, svoje vrijeme, i to znatno, provodio i jedan James Joyce, lansiralo je moje misli u jednu potpuno drugu dimenziju. Zaboravio sam i na kafu, i na suprugu, i na to da smo u Cirihu, zaboravio sam i na samog sebe.

I dok je sasvim mali broj ljudi prolazio ulicom, uglavnom žureći ispod oblaka svojih misli, jedan gospodin je sjedio u bašti sa moje lijeve strane, pio svoje piće, mirno i bez žurbe, pušio cigaretu i čitao knjigu u kojoj je stalno podvlačio određene riječi, gotovo u svakoj rečenici po nekoliko njih, ponekad i čitavu rečenicu ili čitav pasus. Primjetio sam ga taman u trenutku kad sam osjetio snažnu želju da i sam nešto zapišem na ovako posebnom mjestu. Obradovala me je jedna gorda misao, da ću time ispisati jednu stranicu svoje biografije, lične istorije, da ću se na neki način upisati na listu prethodno pomenutih gostiju, makar nikad niko ne sazno za mene, makar nikad ne postigao ni blizu ono što vjerujem da hoću, to će biti nešto samo za mene, samo za moju dušu i moj ego koji tada nije odolio, koji nije uspio da se odupre utiscima koji su me ponijeli. Ali ja sam pisao o nečemu što nema baš nikakve veze ni sa prethodno pomenutim slvnim ličnostima, ni sa tom mojom uobraženom mišlju.

– Nevjerovatno je to koliko ovaj narod ima sreće, koje, rekao bih da nije ni svjestan. Njih su zaobišli ratovi. Njih zaobilaze i zemljotresi u kojima se drugdje u svijetu urušavaju i nestaju, takoreći izumiru čitava društva, njihova istorija, njihov identitet. Na njihovim licima dominira smirenost, posebna vrsta spokoja, na kome im, priznajem, veoma zavidim. Mi smo narod daleko od mira, daleko od spokoja. Na našim licima još uvijek su grčevi i grimase užasa. Njihov život nije brz, oni nikuda ne žure, nigdje se, istina, ne zadržavaju previše dugo, pa bi čovjek rekao da nemaju vremena za uživanje, ali vrlo brzo se da primjetiti da je to jedan savršeno organizovan narod, precizan, narod koji zna da rasporedi vrijeme i kvalitetno i pravilno ga utroši. Malo je reći da su kulturni. Svako gleda svoja posla, bavi se svojim životom. Po prvi put sam doživio da negdje niko ne blene u mene, sasvim otvoreno, bez ustručavanja. Prvi put da to nisu bili pogledi koji osuđuju, ili te čak preziru. Međusobno poštovanje vlada na visokom nivou, kao i njihova svijest o tome da cijene i čuvaju ono što je njihovo. Ne nameću se, vrlo su ljubazni. Znaju da kažu hvala, izvolite, oprostie, doviđenja.. u prolazu se svako sklanja na svoju stranu, niko vas neće gurnuti, nagaziti nogom, pribiti se uz vas ili vas prosto tresnuti u naletu da uhvti tramvaj. Poštuje se red, pravilo, prvenstvo, zna se ko, kad i gdje ima prednost. Primjećujem da su vrlo umjereni. Ne čine ništa bez stvarne potrebe. Primjećujem zdravije, normalnije ponašanje. Naravno, i tamo sam našao što bi mogo naći negativno svuda u svijetu, ali kod njih je toga veoma malo, jedva je primjetno. Velika većina ljudi, kako starijih tako i mlađih, lijepo je obučena, pristojno, ukusno, skromno, bez nakaradnih modnih trendova i nakaznosti. Hodaju normalno, ispravno, disciplinovano, što kod nas više nije slučaj. Kod nas su mladi, a i stariji, usvojili obrazac ponašanja većine, po istom kalupu se oblače, tetoviraju, šminkaju, namještaju frizure, isto hodaju, iste pokrete imaju, iste grimase, istu svijest, razmišljnj..

Ovdje je sve nekako drugačije. Želim da se vratim nazak kroz vrijeme, da dijelim sto onim ljudima kakvih je nekada imao ovaj svijet, ovaj grad, ovo mjesto. Želim da progovorim o svemu sa nekim ko razumije, sa nekim ko uviđa značaj i ko je svjestan vrijednosti onoga što ovo mjesto sadrži. Najmanje sat vremena sam proveo povlačeći paralelu između onoga i ovoga svijeta i vremena, ovih i ondašnjih ljudi, na kraju između nas i njih. Koliko smo slični, koliko se razlikujemo, koliko se razumijemo. Htio sam da govorim tim ljudima o mjestu odakle dolazim, odakle potičem, o mom narodu, o našoj istoriji, kulturi. Htio sam da ponesem sa sobom komad naših rasparčnih država, da ga ostavim tamo. Možda bih ga jednog dana došao ukrasti. Htio sam da dio Ciriha prenesem kod nas, da dođu i ukradu nam nešto. Možda bismo se tako, možda bismo se onda bolje, razumjeli i bili sličniji. Naša kultura spava, naš doprinos toj Evropi sada leži u sijenci. A ja odlazim odavde zaklevši se da ću ponovo doći. Odlazim u Lucern. A onda, još dalje…put Alpa.

Zurich, Maj 2018.

Share on Facebook
Facebook
Novakujem

O autoru: Predrag Kisa Kisić

Predrag Kisa Kisić
Rođen u Visokom 1991 godine. Živi i radi u Podgorici. Autor nekoliko neobjavljenih romana i zbirki pjesama. Izbjeglica. Trajno nenastanjeni stranac.