26. Juna 2019. | 21:52
Početna / Mesečina / Predrag Kisa Kisić: Niko više ne otvara vrata

Predrag Kisa Kisić: Niko više ne otvara vrata

Ja sam tvoje ime izmislio za potrebe ove priče. Neka bude da se zoveš Pavel.
Priča počinje ispred zatvorenih vrata jednog stana.

– Čekaš mamu ili tatu da izađu?
– Ne.
– Koga onda čekaš?
– Nikoga.
– Tražiš li nekoga? Možda nekog svog drugara?
– Ne.
– Znam. Pogriješio si vrata, jel’ da?
Gledam u dječaka i razmišljam o tome kako on ima sreće što je zalutao pred pogrešna vrata. Čovječe, pa ja sam jednom zalutao u pogrešan grad, u pogrešnu zemlju. A bio sam isto tako mali kao on. Šta sam znao. Ništa. Baš kao i on sad.
– Valjda.
– Kako se zoveš?
– Pavel.
– I, šta ćemo sad, Pavel?
– Ne znam.
– Da pozovemo tvoje roditelje?
– Ne znam ih. Ničega se ne sjećam osim ovih vrata. Zato sam došao ovdje.
– Da li nekad ranije bio ovdje?
– Jesam.
– Sa kim si bio?
– Ne znam. Sam, valjda.
– Misliš, kao sad?
– Ne. Drugačije.
– Kako to?
– Lijepo. Ljudi se rađaju pred vratima.
– Nije baš tako, Pavel. Ljudi se rađaju u bolnici.
– I bolnice imaju vrata. Zar ne?
– Imaju. Ali..
– Ali ja se nisam rodio u bolnici, već ovdje, pred ovim vratima.
– To je baš čudno. Ali svejedno, ne možeš toga da se sjećaš.
– Zašto ne mogu?
– Pa toga se niko ne sjeća.
– Ali ja se sjećam.
Neko je bio otvorio ova vrata i ja sam ugledao svjetlost. Unutra su stajali ljudi. Smijali su se. Pjevali su pjesmu. Čuo sam svoje ime. Meni su pjevali. Zbog mene su se radovali. Ta svjetlost je bila zbog mene. Bila je moja. Ljudi su tih dana stalno dolazili. Neko je stalno otvarao vrata. I ovdje je takođe nekad bila svjetlost, i ljudi su stajali sa osmehom. A onda, sve je nestalo. Više niko nije otvarao vrata. Niko više nije pjevao. Svi su prestali da se smiju. Svi su negdje nestali. I ja ih sad tražim. Čekam da neko otvori vrata. Čekam da blještava svjetlost nahrupi u moje oči.
– Zašto su ljudi prestali da dolaze jedni kod drugih? Zašto se više ne druže?
– Pavel. Moram da te razočaram. Ne postoje više takva vrata.

Sad se iza zatvorenih vrata kriju otuđenje i strah. Sumnja i nepovjerenje samo su jedna od zatvorenih vrata između ljudi. Svako je dovoljan sebi i svoje ne želi da dijeli sa drugima. U pokušaju da se održi slika društvenog karaktera, sve više njih pretvara se da su neko i nešto drugo, dok zapravo time najbolje pokazuju ko su oni zaista. Ljudi koji ne otvaraju svoja vrata. Ljudi koji vas ne puštaju u svoj život. Prosjaci tuđe pažnje.

– Uzalud čekaš pred vratima, Pavel. Njih više niko ne otvara.

Share on Facebook
Facebook
Novakujem

O autoru: Predrag Kisa Kisić

Predrag Kisa Kisić
Rođen u Visokom 1991 godine. Živi i radi u Podgorici. Autor nekoliko neobjavljenih romana i zbirki pjesama. Izbjeglica. Trajno nenastanjeni stranac.