Juče je juče, gotovo je i prošlo je zauvijek. Danas sam ovdje. Dišem. Ždere me ovaj svijet. Grabim svjetlosti koliko mogu. Pišem. Hrlim u taj vrli svijet. Živim kako mogu i hoću, a najviše kako moram, mada o tome ne brinem mnogo, jer briga mi neće riješiti probleme, neće spasiti ni mene, ni svijet, ni bilo koga ni bilo šta od onog neminovnog. Davno sam odlučio, daću sve od sebe, nikad neću odustati, uložiću sve što imam, a najviše vjeru i ljubav, ostalo je do sudbine i bogova. A sutra, sutra će biti još jedno danas, ovo danas će biti još jedno juče, i to sutrašnje danas imaće svoje sutra. Tako je to sa danima, što je danas daleko, sutra je već davna prošlost.
Ja sam sin moga oca i prati me neka čudna zvijezda sa neba, zvijezda što bdije i sja nad tmurnim danima, nad teškim bremenom i osvjetljava stazu koja mi poklanja prepreke i gomilu rana, bezbroj ožiljaka ispod kože. Mene prate neke čudne sjene, dozivaju me i prijete mi na nekom nepoznatom jeziku. Ni duhovi moje Bosne ne miruju, još ih Drina nosi, još uvijek nešto Miljackom teče, neka istina koja se odupire zaboravu, neka žrtva lišena prava da dopre do pravde. Ja sam sin moga oca, zarobljen između podijeljenih strana, rođen tamo gdje se zbivaju tragikomične predstave surove realnosti.
