Eto, sad kažu da imam 27 godina, a ja ne znam kako ih to imam kad su prošle. Više ih nema, ni ’91 kad sam došao u ovaj ludi, blistavi i strašni svijet, ni ’92 kad sam protjeran pošao u bjekstva, u selidbe, u nepoznato, ni’ 93 više nema, kad sam stajao ispred transportera i čekao da vojnici u plavim šljemovima bace neku igračku, uopšte, nema devedesetih, nema ni one prve decenije 2000, a i ova druga je na izmaku. Stvarno ne znam kako imam 27 godina kad su sve ostale iza mene, sve su prošlost sada. Ne znam koliko je još ostalo preda mnom, čini mi se tako mnogo, ali znam da će biti samo tren. Ali šta je bilo bilo je, ja sam i dalje sin moga oca. I dalje nosim svoj krst, do neke Golgote, do nekog spasenja, do nekog konačnog preobraženja. Tim preobraženjem sam nekako obilježen.
Sin moga oca i dalje vuče na jednu stranu, u pokrete, u lutanja, u selidbe, a ja mu se otimam, kao što se i moja sjećanja odupiru zaboravu, i trudim se da svakog dana iznova nalazim svoj mir, trudim se da negdje ostanem i nečemu pripadam. Sin moga oca redovno mi se smije što i dalje vjerujem u dobre ljude, i dalje me izaziva za kafanskim stolom, potura mi sve moje slabosti pred oči. Sin moga oca i dalje pokušava da pobjegne od onoga čemu se sasvim predajem, onome zbog čega zaboravljam na sebe, na glad, na vrijeme, na umor, na sve. I dalje pišem, i dalje se rvem sam sa sobom. Negdje u nekom novom gradu, u nekoj novoj državi, kroz teške noći i kroz duge dane. Sin moga oca sa mnom se i dalje često svađa, na kraju se ipak sjetimo da smo jedno, iako se čini da nam je često tijesno u istoj glavi. Navikli smo, tako je svih ovih 27 godina.
Dobri ljudi, hvala vam što ste tu i što vas ne mrzi da uranjate u mračni svijet mojih riječi.
