24. Jula 2019. | 03:03
Početna / Magazin / Predrag Kisa Kisić: Šta radim?

Predrag Kisa Kisić: Šta radim?

Liječim se od “normalnih” ljudi. Liječim se od ljudi uopšte. Izbjegavam ih. Izbjegavam sve što ima veze sa “normalnim” ljudima. Izbjegavam neobavezna ćaskanja, jer su prazna i dosadna. Vještačku srdačnost prema komšijama iz istog ulaza, usputna upoznavanja, ne zato što su loši svi na koje nailazim, već što ne želim da gajim bilo šta što ni oni ni ja nećemo poslije održavati. Mrzi me da radim bilo šta reda radi. Ili me zanima i unosim se srcem ili ne radim to uopšte. Ili se žrtvujem dok mi se um i tijelo ne oduzmu, dok dušu ne pokidam, ili ne dajem ni truna sebe. Izbjegavam izlaske i druženja, ne zato što ne volim da se družim, već što mi je dosta lažnih prijatelja i ubijanja tuđe dosade. Dosta mi je ljudi koji sklapaju vještačka prijateljstva iz interesa i zbog toga što ne podnose samoću jer ne umiju živjeti sami sa sobom i jer su sami sebi nedovoljni. Kad sam pio radio sam to kad mi se pilo i nisam tražio nikoga da me podrži i prati. Isto je bilo i kad sam počeo da pišem. I danas je tako. Pijem sam, ako mi se pije, pišem sam i ne tražim podrške i priznanja. Klonim se poznatih pisaca čije mi društvo ne treba da bih se bilo kome ulagivao kako bih sutra bio objavljivan. Klonim se književnih klubova, udruženja i svega sličnog jer ne želim da gradim karijeru za formalne titule i priznanja niti zamišljam sebe kako sjedim u kožnoj fotelji i skupom odijelu, za stolom od orahovine u nekom kabinetu krcatom od skupocjenih knjiga. Naročito se klonim poznatih pjesnika, i to ne zbog toga što sam ljubomoran, nemam zbog čega biti, već zato što ne podnosim umišljene veličine, laž, naduvenost, licemjernost i neukus. Liječim se od ljudi ne zato što ih mrzim, već što mi se gadi ono neljudsko u njima.

Šta radim?

Bježim. Sklanjam se. Ali ne iz straha. Nisam poražen. Samo mislim da je to ispravan potez. Ne ćutim. Ne predajem se. Bježim i sklanjam se jer ne mogu biti dio gomile kojoj ne pripadam. Svako bi trebalo da zna gdje mu je mjesto i gdje ne treba da se miješa. Ne želim da se utopim u ista govna sa drugima (mada postoje neki drugi ljudi sa kojima dijelim istu sudbinu), makar cijeli život bio prinuđen da jedem sopstvena govna. Lakše mi je da živim u gorkom talogu zaostavštine, koju sam naslijedio s još par miliona nesretnika, i sam biram otrov koji će me dokrajčiti, nego da se uklapam u kolektivno jer to drugi očekuju (da bi im bilo lakše kad oni pate da i ti sa njima patiš) i da ispijam slatke sokove modernih bolesti i pogrešnih shvatanja, bar ću sebe sačuvati od raznih pošasti. Priznajem, ni moj smrad mi ne odgovara, ali bar ne moram na tuđi da se navikavam. Sebe umijem da podnesem, ali to što podnosim ne želim da namećem drugima pod izgovorom da se radi o tome da sam neshvaćen i diskriminisan. Ovakve nikad neće dovoljno razumjeti, to je činjenica koju sam u startu prihvatio. Ovo ne radiš zbog drugih, čak ni zbog sebe, već zbog višeg cilja, zbog nečega što je veće od svih nas. Upravo je to ono zbog čega sam mislio da smo ovdje, gospodo umjetnici. Ljudi. I svi ostali svrstani i nesvrstani, priznati i nepriznati.

Share on Facebook
Facebook
Novakujem

O autoru: Predrag Kisa Kisić

Predrag Kisa Kisić
Rođen u Visokom 1991 godine. Živi i radi u Podgorici. Autor nekoliko neobjavljenih romana i zbirki pjesama. Izbjeglica. Trajno nenastanjeni stranac.