fbpx
spot_img

PRIZORI IZ OBIČNOG ŽIVOTA: NOVO DOBA

ž.a. r.  -  stric dragić četresšeste na "crnom pindžuru"
ž.a. r. – stric dragić četresšeste na „crnom pindžuru“
naša majka, tiha, mršava žena, krupnih očiju, prodavala je cveće ispred bioskopa radnički dom. otac nam je slao kratka pisma iz australije. zamišljali smo ga kako, u nekoj mračnoj maloj sobi, u tesnom izgužvanom odelu i crnim čarapama, zabačene glave, spava na crvenom kauču ispred uključenog televizora. često smo plakali zbog toga. u našoj glavi ta slika je budila usamljenost i tugu. plakali smo ne samo zato što je to naš otac nego više onako , uopšte.

u našoj ulici tog leta prvo je umrla baba perka. za nju je naš namćor deda govorio: čitav život, ne računajući poslednja dva minuta, bila je luda. kažu da je na samrtnom času pozvala našeg dedu aleksu i rekla mu: na jednoj visokoj planini, među snežnim lavovima i bogovima zlatnonogim, ima jedna šarena kuća u kojoj žive udavljena deca i grešne udovice. po ceo dan pletu neke korpe i ćute. zatim je popila čašu vode i umrla. deda aleksa je umro istog leta, začuđen.
naš namćor deda umro je jednog šarenog bezveznog dana. bio je poznat po uzrečici: imam al ne dam. zbog toga su ga jednog dana isključili iz partije. prvi put je častio komšiluk ladnim pivom i poslao pismo sinu u australiju. učiteljica koja je stanovala kod nas morala je da se odseli jer joj je majka zabranila  da posle sahrane vežba na harmonici.
u našu kuću je često dolazio moj stric radoslav. oni su živeli na selu. njegiv sin milun, moj brat, imao je paralizu. kosa mu je bila mekana i plava i ličio je na mene. voleo sam ga jer je bio mnogo dobar i umeo je lepo da crta. po nekada sam se vozio u njegovim kolicima. stric je stalno govorio: kad milun ozdravi kupiću mu braon konja – igračku, onu na točkiće i dozvoliću mu da spava napolju u senu i da se penje na dud. kad ozdravi vodiću ga na vašar u gornji milanovac i sve ću da mu nakupujem – oću leba mi. milun, moj brat, umro je te godine. nešto mu se iskomplikovalo oko srca.
jednog dana, u naše dvorište ušla je jedna lepa žena. neobično lepa. iza nje je trupkao neki debeli, rumeni čovečuljak. stala je ispred nas i gledala nas. dugo. onda je prišla, zagrlila nas i rekla: vaš pravi tata bio je hrabar i poginuo je. ja sam vaša prava majka. živela sam teško u americi a sada je hvala bogu sve dobro. ovo je čika toma i svi ćemo od sada da živimo zajedno i bićemo srećni.
onda je zagrlila našu mamu i rekla joj: mnogo ti hvala sejo, ovo nikada neću moći da ti zaboravim. svi smo plakali. samo su nam razlozi bili različiti.
kroz suze, malo mutno, ali ipak, naziralo se to novo, srećnije doba.
Žika Ranković
Žika Ranković
Više godina aktivno učestvuje u javnom životu Srbije u oblasti umetnosti, kulture i informisanja. Organizator je i učesnik velikog broja kultrunih i medijskih manifestacija. Tekstovi su mu objavljivani u elektronskim i štampanim medijima širom sveta. Član je Udruženja dramskih pisaca Srbije i UNS-a.