fbpx
spot_img

PRIZORI IZ OBIČNOG ŽIVOTA: SKRIBOMANI ( iz ciklusa: „lakoća reči“)

 

ž. a. r. skribomanija
ž. a. r.
stradija / skribomanija

Žalim za starim dobrim vremenima. Nedostaju mi. Tada je sve bilo tako lepo zabranjeno. Reči su bile teške i mirisale su na pendrek i aps. Imale su boju i ukus podviga. Valjali smo artijom radosti sitnih podvala. Čivijašili. Bili smo disidenti u romantirčarskom smislu te reči. Sada su nam oduzeli to zadovoljstvo disidentskog samoljublja. Sloboda pisane reči. Grozno. Sada, kada se sve može i sve sme, sve je postalo besmisleno i po malo dosadno. Lake su nam postale reči. Letuckaju okolo bezvoljno, sudarajući se se mnoštvom istih ili sličnih, izgužvanih i izlizanih. Pročitaš jedne novine i to je to, kao da si sve pročitao. Sve slobodno i nezavisno. Sada su novine postale i slobodnije i nezavisnije od svojih čitalaca.

Zaista, mnogi žale za vremenima kada smo se mi mastiljari osećali sitnoprevarantski. Prodavali smo šilo za ognjilo uživajući u trampama velikih tajni za dve ture pića. Mi, novinari, dileri čudesnih basin, u kojima su ljudi imali osobine životinja, mali guravi Ezopi, sa mastilom u očima skakutali smo levo desno vireći kroz ključaonice da bismo okolo šaputali šta tata radi mami i kako nam prave malu decu.

Odavno je gotovo sa tim. Bio je rat, beda, siromaštvo, revolucija, tranzicija…težak život. Ostali su prazni ljudi i nezavisni novinari koji pišu ono što im se kaže, rukopisom nove slobode, koju više niko ne razume.

Sada su svi pisci i novinari. Na društvenim mrežama svaki treći piše silne članke o svemu i svačemu.  Sve bloger do blogera, umetnik do umetnika. Ma milina.

U naletu su skribomani svih vrsta, od polupismenih, zgrčenih i skrivenih po brlozima ustanova kulture, u kojima uglavnom rade, naročito u provinciji, oni sa kojima nisu znali gde će ih.

Skribomani koji za dve književne večeri, koje naprave nekom sličnom “književniku i pesniku” (?) bivaju nagrađeni objavljivanjem neke beznačajne crkotine od teksta, koji ni oni nisu do kraja pročitali.

Posebna kategorija je literarni cunami gerontoloških talenata. Malo – malo pa pročitamo kako je neka Milanka, Leposava ili taj i taj, objavio svoju treću, petu, desetu! ( mašala) knjigu mada mu niko ni za prvu nije čuo. Dosadno u penziji a voleli od malih nogu da pišu i dobijali nagrade za literarne radove u školi. Pa kada će ako ne sada. Već peti roman brale, deseta zbirka. Ej bre. Pisci ko kuća.

O književnosti na “tribinama” i tzv. “književnim večerima” govore, mucaju, trabunjaju, stilski i obrazovno posrću, raznorazni mutavci i  klipete, bez osnovnog opšteg obrazovanja. Zaobišla ih i mudrost “Politikinih zabavnika”. Trafika im bila daleko od kuće.  

Još nisu skinuli periferijsko blato sa cipela a već nešto bambrljaju o poeziji i pisanijama.

Na “radnom mestu” nadmeno ćute i povremeno neku onako preko ruke reknu. Koleginice na to prošapuću: “ eeee, on živi u svom svetu”. Jeste snajke, u svetu gluposti, lenjosti i intelektualne konfuzije.

Slušaju ih uvek isti, uporni i talentovani, kao što su i naši vrli besednici. To su oni iz prva dva reda. Od trećeg do petog sede komšije, rođaci, lokalne lude. Pijanci koji čekaju “koktel” da pojedu neku kiflicu, pecivo, žu-žu, neko pivo ili rakijicu da pinu, da izvade štetu što im otrnula zadnjica i iskrivile se uši u poslednjih sat dva smaranja.

Posle toga “pisac”, ili piskinja,  zamoli  drage prisutne da im poklone svoje “delo” ( sa potpisom!) i knjiga, nepročitana, od tog trenutka počinje da  tone kao kamen u mutnu vodu, nestaje zauvek u starim mahagoni vitrinama, na placevima, u vikendicama, gde se uglavnom drže ta grandiozna dela novih spisatelja.  Dolazeće vreme, naravno, u svakom danu “iznedri” novog “umetnika”. Na svakom ćošku pred vas, nekažnjeno, iskaču suludi skribomani, prepadaju vas kao saobraćajna poliicija, iza bandera, žbunja, krivina,  da vam u ruke utrpaju svoje nesuvisle stihove ili, što da ne, romane. Peti roman, desetu knjigu. Piči brale.

Novine, u kojima sede slični, uporno beleže, novinice naši veseli hroničari  sumanutih,  maničnih, skribomaničnih, tipova. Tome i tome “izašao” taj i taj po redu roman. Alal vera, svaka čast.

Ubrzo, posle “objave”, knjige, kao nevine žrtve, nepročitane leže po policama, prekrivene debelim slojevima prašine. Jednoga dana dopašće u ruke pripitim roštiljdžijama i poslužiti za “potpalu”. Vajdica. Bar nešto.

Ne znam da li bi nam neko pomogao? Da se uvede neka vrsta sankcije za te polutane, netalentovane, koji se igraju pisaca. Da ih drže godinu dana okupljene na istom mestu, nekom prihvatilištu ili slično.

Neka se ispričaju, iskritikuju, narecituju, načitaju. Možda se zasite pa im se odbije.

Evo ja se dobrovoljno prijavljujem. Samo da mi ne bude daleko od kuće, zbog preobuke.

 

 

Žika Ranković
Žika Ranković
Više godina aktivno učestvuje u javnom životu Srbije u oblasti umetnosti, kulture i informisanja. Organizator je i učesnik velikog broja kultrunih i medijskih manifestacija. Tekstovi su mu objavljivani u elektronskim i štampanim medijima širom sveta. Član je Udruženja dramskih pisaca Srbije i UNS-a.