24. Avgusta 2019. | 14:13
Početna / Mesečina / Pustite me da koračam

Pustite me da koračam

 

 

Marko Ilić/ www.flickr.com/1m2a3r4k50
Marko Ilić/ www.flickr.com/1m2a3r4k50

   Danas je sreća sve što čovjek može da dobije. Dvije riječi, pogled divljenja i neizmjerne radosti. Sva ta lica gledaju jedni druge kao da je život toliko dug i nadaju se da će se negdje sresti. Vedrina, sjaj, ljepota života i mladost  u zraku poput vjetra prolaze. Danas putujemo dalje, putujemo u vrijeme gdje nebo piše najljepše riječi a boje života se oslikavaju kao na portret. Čuje se vrisak, poneka suza, smijeh i želja da se donese mogućnost da budeš dobar. Otkucala je ponoć! Pažljivo se pakuju riječi u kofer života, biraju se samo one najljepše. Danas smo ovdje, sutra ko zna gdje! Pitaju li se ljudi tada šta ih sve čeka? Ne, u glavi je jedna misao. Rastanak!

Bezbrižni i minuli dani, susret ko nekad u osam postao je sjećanje na prošlost. Bez prošlosti želiš dalje, a žao ti da je ostaviš. Čudno je to kako se čovjek sjeti samo lijepih trenutaka a ponekad i zaboravi one ružne. Dopuštaš da ti lome krila, ostavljaju ti misli na papir koje će poslije baciti i nestati. Vjerovatno si dovoljno jak i mlad da sve to trpiš, preživiš i nastaviš dalje. Naučio si nešto vrlo važno da nije sve u životu tamna noć bez jutra. Bilo je dana kada si svoja krila širio ljepoti prirode, oči su ti gledale najljepše nebo na svijetu. Tada ti se i lice smiješilo na izgubljenu rijeku. U njoj si vidio sebe, naučio da voliš sve što se zove život, prihvatiš svaku misao kao sopstvenu. Tada si bio mlad i spremam da uhvatiš najsjajnije ukrase neba. Nije ti bio problem da poljubiš Sunce, zagrliš kišu i kližeš se na ledu. Bio si neko ko je naučio mnogo a nije tražio ništa. Baš tako! Pogled vedrog plavog dječaka i toplo srce djevojčice sa loknama su bili ono što te fasciniralo. Tišina koja te naučila da slušaš, voliš i ne prezireš kao drugi. Prošlo je mnogo vremena, ljudi, lica. Naučio si da se sjećaš, voliš i poštuješ druge. Sada imaš problem da naučiš druge da poštuju sebe. Moraš priznati, nismo svi odgojeni isto. Nekome nije bitno gdje je, šta je, šta će uraditi, da li će zbog nečega zažaliti? Ljudi se igraju emocijama kao mačem, tako podlo i hrabro bježe ka cilju da ih niko ne zaustavi. Treba imati cilj, priznajem da je to oružije hrabrih i odgovornih ljudi. Šta kada ga ostvariš, da li će on biti Sizifovski posao ili nešto što će te vječno držati u životu? Vjerujem da će biti težak zadatak koji je vrijedan suza, znoja, bola u grudima i straha.

Zapitaš li se ikada da li si srećan? Ništa, naoružaj se strpljenjem i trpi. Jer put koji biraš ne krije samo slatke plodove. Uzmi čašu, ispij je iako je gorka. Samo tako ćeš naučiti da živiš, dobri moj putniče. Vjeruj da je ovo put koji nije uvijek lijep, ali isto tako moraš da je vjeruješ da vrijedi. On krije mnogo lijepih stvari koje će poslije biti tvoj štit, nešto što će da te brani. Vrijedi se smijati, biti srećan, koračati dalje i vrištati jako onda kada želiš da koračaš. Gradi svoju nit bez obzira na radoznale rušitelje života. Možeš i da kažeš glasno, da vrištiš, galamiš i boriš se. I reci na glas svima da te puste da koračaš!

Share on Facebook
Facebook
Novakujem

O autoru: Ivana Lakić

Ivana Lakić
Student književnosti i književnica. Neko ko je naučio da je život more, a ja još bolji mornar da to sve preživim. Zaljubljenik u umjetnost i književnost, bavim se pisanjem i autorka sam jedne knjige.