VALERIO ORLIĆ hrvatski književnik, pjesnik, rođen je u Rijeci 13. veljače 1967. godine gdje živi i stvara. Književne radove objavljivao u domaćim i inozemnim publikacijama (Književnom peru, Sovremenosti, Irin-Pirinu, Trendu, Branuvanje….).
Do danas je objavio (17) sedamnaest knjiga. Pjesme su mu uglazbljivane te prevođene na talijanski, engleski, njemački, španjolski, francuski, češki, slovenski, slovački, poljski, bugarski, ruski, romski, albanski i makedonski jezik. Objavljivan u inozemnim antologijama i zbornicima.
Dobitnik je prve Međunarodne književne nagrade izdavačke kuće ARTE iz Beograda za doprinos i dugogodišnji rad u oblasti književnog stvaralaštva i aktivnosti kroz pregalalaštvo na polju povezivanja udruženja društava, pojedinaca i umetnika u regionu…
Osnivač je i predsjednik: Hrvatskog književnog društva, te redovni Član nekoliko kulturnih asocijacija: Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih haiku pjesnika, Društva haiku pjesnika – Rijeka.
-Pokretač je Međunarodnog festivala književnosti Dani prijatelja knjige u Rijeci.
-Časopisa za kulturu – Književno pero,
-Književne manifestacije na Pagu U spomen na književnika Antu Zemljara,
-Književne nagrade Josip Eugen Šeta
-Književno – umjetničke kolonije u Povljani na otoku Pagu,
-Književnih večeri pod nazivom Književni set, -Književnog kluba u Rijeci…
Do sada je objavio slijedeće zbirke stihova:
1. TRAG SUDBINE (1997.); nakladnik, CDM Biblioteka VAL, Rijeka.
2. OKOVI BOJA & SAKUPLJAČI ZAMKI (1997.); nakladnik, CDM Biblioteka VAL, Rijeka.
3. SREBRNE NITI (1998.); nakladnik, Andromeda, Rijeka.
4. ZABRANJEN ULAZ NEOVLAŠTENIM OSOBAMA (1999.); nakladnik, ANDROMEDA, Rijeka.
5. GOSPODAR SVOGA VREMENA (2003.); nakladnik, ANDROMEDA, Rijeka.
6. PRAZNINA / IL VUOTO / THE EMPTINES, haiku (2003.) nakladnik, DRUŠTVO HAIKU PJESNIKA- Rijeka.
7. IZGUBLJENA MISAO (2004.); nakladnik, Triler, Rijeka.
8. ČAROBNI PJEV/ IL CANTO MAGICO / MAGIC SINGING, haiku (2005. ); nakladnik, DRUŠTVO HAIKU PJESNIKA – Rijeka.
9. U TIŠINI SJENE (izbor ljubavne poezije, 2006.); nakladnik ANDROMEDA, Rijeka.
10. FAKER STIHOVA (pod pseudonimom Don Krak, 2006.); nakladnik, Biblioteka Eros, vlastita naklada, Rijeka.
11. PUSTINJAK (2007.); nakladnik, Društvo hrvatskih književnika – Ogranak Rijeka i Verba d.o.o, Rijeka.
12. VESELI VRTULJAK ( dječja poezija humanitarnog karaktera, 2008.); nakladnik; Hrvatsko književno društvo – Osvit i Liber d.o.o, Rijeka.
13. RIJEKA ZA RADOZNALE I. (fijumanologija I.), ( koautor zbirke eseja, s temom – Sjećanje na Stari grad kada je imao dušu, 2008.); nakladnik Hrvatsko književno društvo-Osvit.
14. SNJEGULJICA NA DAR ( koautor dječje zbirke, humanitarnog karaktera 2009.); nakladnik, Hrvatsko književno društvo.
15. ŽIG OD TINTE (izabrane pjesme 2009; nakladnik Hrvatsko književno društvo
16. SAMO JEDNU PJESMU NAPISAH ZA TEBE…( ljubavna poema prevedena na 13 svjetskih jezika, objavljena 2011. nakladnik Hrvatsko književno društvo)
17. PUTNIK U BIJELOM ODIJELU- izbor poezije 2013. „ARTE STIH“, Beograd
SAMO JEDNU PJESMU NAPISAH ZA TEBE…
Samo jednu pjesmu za tebe jedina moja
napisat ću i bit ću tkalac sudbine naše
izvest ću najljepšu čipku od borovih grana
i posut ću iglice na zavrelo tijelo tvoje
smolom ću prekriti ispucale rane
i zaliječit ću ranjenu dušu tvoju
ne, nije mi teško biti sluga pokorna
dok uz tebe osjećam da postojim
i dišem tako beskrajno dugo
u naručju tvojem
spokojno spavam poput djeteta
krilom anđela me pokrivaš
i bdiješ dobrotom svojom
ti, ti si bogom dana
tvoje svitanje uz mene
neprestano buja
u zraci sunca pronalaziš smiraj
tvoja je dobrota skrivena u tijelu
a tvoja je duša, duša, duše moje
dok srce ti kuca, kuca snagom vjetra
lahori ti nose mirise nutrine
u jutru se osjeća zanos tvoje strasti
o, kako su nježne ruke
što ih svijaš oko moji njedra
dok vjeđe se tvoje neprestano bude
ka svitanju sunca širiš svoje ruke
sluteći da nebo donosi modrinu
širiš, širiš krila bijelih labudova
o, kako su lijepe usne koje dišu
usne što se smiju grohotno u jutru
ne, ne mogu se više nagledat ljepote
tvoja je ljepota začarala mene
u tvome sam carstvu neizmjerno sretan
kao malo dijete kutrim pored tebe
o, samo kad bi znala da sam sinoć bdio
nad tvojom sjenom neizmjerno dugo
moleći za tebe i Boga, i vraga
da bi bila moja ti za vječnost draga
milodare zlatne prinosim na oltar
samo da bi bila sretnija i čedna
podari mi život iz plodnih dolina
nek osvane osmijeh u zanosnoj igri
i plod neka nikne, ljubav nek se zove
neka plod se množi i život nek plodi
neka ljubav živi u dodiru duša
i neka se skrije na horizontu visoko
da bi znala kako ipak ja te volim
dok pišem ti pjesmu iz duše, duboko
samo jednu pjesmu, napisah za tebe
samo jednu pjesmu o, ljubavi moja.
PITAŠ ME GDJE ŽIVIM
Pitaš me gdje živim?
Smirenog duha
samujem na otoku.
Ja širim ruke i osmijeh,
dok zagledan šutim
u ljepotu bespuća.
Procvala je kadulja, smilje i maslina,
kupina proviruje iza suhozida.
Sunce se osmjehuje na zrelom grozdu,
list smokve dodiruje pješčani žal.
Pitaš me gdje živim?
Ja živim u nekom drugom svijetu.
Daleko od sjećanja, daleko od tebe.
DUŠA
Rukama me ne možeš obgrliti,
poput zraka sam.
Navikni se na to,
ne postojim, nema me.
Skrivam se u tijelu anđela,
u utrobi zemlje,
u zagrljaju neba.
Izazivam sreću i uzdižem se,
iznad sagorjele vatre
i svemoćnog pepela.
Oklop svoj tjelesni
predajem savršenom obliku.
Moja je dimenzija. Duša.
U TVOM NARUČJU SNIVAM
Prisutnost je moja neprimjetna.
Među zvijezdama ću skriti srce,
i rukama ću milovati oblake.
Izbivat ću noćas
jedina moja,
daleko od dodira tvoga.
Sazviježđe će biti
krajnost mojih lutanja.
Skučen u beskraju svemira,
osjećam dašak nemira.
U tvojem naručju
snivam.
USAMLJENI RATNIK
Kraljujem u tami prividne samoće,
iako sam kralj, ja sam i patnik
jer moja kraljica želi i hoće
da budem pjesnik i usamljeni ratnik.
A valjda je i Bog tako htio,
zamijenih mač zlatnim perom.
Vjerujte, dušu nisam krio,
jer budio bih se s jakom vjerom.
Da će te pronaći sva moja djela
kad sklopih oči u vječni san,
košulja na meni nek bude bijela
jer ovo ne bijaše sudnji dan.
Zakopajte me tamo, gdje žive mrtvaci,
na vječna lovišta, u mir tišine.
A ona nek cvijet, u grob baci,
da mi se duša k nebu vine.
CRVENI LJILJANI
Izabrao sam te i posuo ljiljanima.
Utkao u tebe život,
jer slava će moja nadživjeti tvoj hod.
Sladunjavo te ljubim
i snažno pritišćem u kut.
Erotika vrije,
na granici smo besmrtnosti.
Tijela su naša čista,
nevini smo u polju eteričnih ljiljana.
Bjelina je kaos besmrtnosti,
bića se predaju bez granica,
Eros se bliži užitku,
budi se poslušnost zala.
Eva posluša zmiju i tako izgubi sreću,
znatiželja zarobi ljubav,
u zamku.
A posuo sam te ljiljanima
da procvjeta ta nevina ljubav zabranjena.
I onda se rastvori zemlja,
i Had te povuče u svoje kraljevstvo.
A posuo sam te ljiljanima
i to crvenim, crvenim, crvenim…
O, KAKO LIJEPA SI
Ljubim te bez šuma, u tišini mraka
dok iz svakog poljupca raste jedna ruža.
Na tvom licu zasjala je zraka
što je srebrn mjesec iz daljine pruža.
O, kako lijepa si, u prekrasnoj tami.
Zračiš poput zvijezde svom svojom ljepotom.
Mogli bi još dugo ljubiti se sami,
koračati svijetom i vječnim životom.
O, kako lijepa si, dok izgaraš noću.
Poput tople vatre i čarobnog plama.
Topiš me u igri ko da znaš što hoću,
sjajiš poput zvijezde, zračiš kao dama.
O, kako su lijepe tvoje oči, kosa.
I usne su tvoje uvijek tople, meke.
Noćas nas je pokrivala rosa,
plovili smo tiho, nježno, poput rijeke.
TRAŽIM TE
Tražim te u napuštenom pogledu,
tankih niti svjetlosnih daljina.
Kroz zrcalo tame, moji prsti predu,
tražeći tvoj osmijeh na vrhu planina.
Ljubavi, jesi li svjesna
kako li tvoj osmijeh snažno grije,
umiruje dušu moju što je bijesna
dok je tama slutnje okiva i krije.
Tražim te u zlatnoj sjeni žudnje.
Tresem se, hlapim, savijam i grčim.
Moje misli noćas izviru iz bludnje,
jer ljepota tvoja oko mene trči.
Ti zavlačiš niti ispod moga krova,
dok pitam se zna li duša ili ne zna,
ispit gutljaj tvojih zlatnih snova
i ostati noćas, pokraj tebe trijezna?
OSMIJEH
Pogled tvoj sjaji kroz tjesnac dana,
osmijeh se budi u naručju skuti
soba je puna lijepih sanja
izviru misli, ljubav se ćuti.
U zagrljaju osjećam oganj i plam
duše se polako stapaju u dah
ne, ne želim biti sam
poljupci su tvoji, zlaćani prah
Poljubi me još jednom prije svanuća
osmjehni se i dotakni svoj val
ruža si, sigurnost, toplina, kuća…
ljubi me, kao što more, ljubi žal.
UMIJ SE
Zastani na prelijepom otoku,
nasmiješi se kao što se smiješi večer.
Okrijepi lice na srebrnom potoku,
umij se, bistrinom sreće.
Pomiluj lice dječaku što žudi,
da ti pokloni najljepši dar.
Poljupcem ga noćas probudi,
osjeti topli iskreni žar.
Osjeti skladni zanos zvuka.
I promatraj gipko buđenje zore.
Neka ga tvoja miluje ruka,
kao što mjesec miluje more.
Zastani na prelijepom otoku.
Kada srebrne niti prekriju večer.
Ti onda prepoznaj kap u potoku,
i umij se, bistrinom sreće.
Kralj noći
Biti pesnik u 21. veku znači biti sanjar na javi, milokrvno biće kojim pulsira život svom svojom silinom, čovek čijim venama teče plava krv nebeske svetlosti, osoba za čijeg se rođenja na nebu pojavio poseban znak na azuru Mlečnog Puta. Sve je to pesnik čiji su stihovi pred nama.Valerio Orlić samosvojna je, do kraja autentična pojava na hrvatskom književnom nebu. Njegova poezija je pitka i britka, čitljiva i pevljiva (nije čudo zbog čega toliko rado kompozitori vole da uglazbe njegove stihove). Orlićeve su pesme pune savremenog, ali i vanvremenog. Iz pesnika koji se divi dalekoj dragoj, onako kako je to činio pod kapom renesanse Petrarka, Orlić , takođe, samoironično, šeretski progovara o svetom i prokletom pesničkom pozivu. Na jednom ramenu noseći Boga Erosa, na drugome Tanatosa, sa srcem koje vazda probadaju Amorove strele, a usne Venerini poljupci, Orlić piše stihove koji su prepuni muzike, povišene temperature, melodične i sa jakom aromom ostrvskog bilja, vetrova, šuma, katkad svedeni i suri kao morske stene, na drugom mestu kao buncanja ili kratki jecaji, a u ljubavnim pesmama ovaj pesnik rimuje, igra se, zaziva ljubav, zaljubljen u ljubav samu, ali i uzmiče od nje, izjednačavajući je, katkad sa smrću. Orlićevi stihovi ostavljaju žig od purpurne tinte na srcu čitalaca, oni su ponekad detinje topli, ispovedni („kao dete u svitanju kad majku napusti“), često se prelivaju od strasti,(„tijela su naša čista, nevini smo u polju eteričnih ljiljana….Eros se bliži užitku, budi se poslušnost zala“), ponekad kao da su slikani kičicom, a ne napisani perom („a posuo sam te ljiljanima i to crvenim, crvenim, crvenim….) Ovo je poezija koja treperi, koja je iskričava, milozvučna, sva od sjaja i zanosa, poput pahuljica. Nije čudo što se one često pojavljuju kod Orlića: “Zanosno i snježno, topi me na sebi, ko pahuljica, nježno, padat ću po tebi“. Ili „Znala si kad ljubiš, ostati bez daha, ne pričati ništa, zatvoriti oči./S usana mi skidat’ pahuljice praha i ispunit’ dušu u praznini noći.“ No, Orlić je i pesnik prirode: „Pronašao sam mirne stepe, napuštena polja./Pronašao sam smiraj na proplanku snova.“ Sve čega se takne, živo je, ima dušu, srce, magiju: “Ne tjeraj oblake, propni se. Odjeni ih.“ Kod Orlića se i „masline smiju“, „u daljinama svjetli još lanterna“, „paukova mreža visi iznad mora.“ I možda more i jeste ključ za Orlićevu poeziju. Jer taj ritam talasa neprekidno se, melodiozno, pojavljuje u njegovim stihovima. Katkad rimujući pravilno,a katkad zagrcnuto, Valerio Orlić piše i pesme pune olujnih svetlosti i strasti, ali i pesme koje su čista ljubavna bonaca, sačinjene od tek nekoliko rečenica koje neminovno sugerišu ljubavnu sliku mora koje je tamnoljubičasto ( o, da, mastilo),puno čežnje, kad je more ravno i smireno, glatko kao ulje: “Nek me čuje/ More/ nek me čuje/ Tiho/ Tvoja je blizina/Beskrajna/ Tišina.“ Ovaj pesnik nosi „nebo na dlanu i prebira zvijezde.“ Pred nama su pesme koje je pisala duša pesnikove duše, pesnika Valerija Orlića koji je zaljubljen u umetnost, lepotu i ljubav, a u koga su zaljubljene muze, te boginje nezgodnih naravi i promenljivih raspoloženja. No, Orlićeva ih poezija kroti. Njegove pesme imaju anđeoski dah i prah, onaj redak, zlatasti prah sa leptirovih krila. A sve što je krilato, nebesko je, visoko, lepo i trajno. „Sve moje pesme koje nisu upućene ka Bogu, vraćaju se“ pisala je Marina Cvetajeva. Sve pesme Valerija Orlića jesu, vidljivo ili skriveno, upućene Svevišnjem. One su ljubavna pisma Hristu koja piše zaljubljen, zbunjen, zagrcnut, darovit, večito mlad pesnik. I imaju žig od tinte, tinte purpurne kao šampanjsko, molsko, pesnikovo more, koje čas ima bljesak nebesa, a čas „sjaj ljudske krvi“.
Sanja Domazet
