fbpx
spot_img

Razočarenje

Apsurdno je čitati tekst o stripu sa ovim naslovom. Da naglasim, ne zato što je strip razočarao. Verujte, nije. Niti zato što su autori razočarali. Verujte, nisu. Niti zato što je izdavač razočarao. Verujte, nije. Ono što razočarava je videti dva kvalitetna autora kako polako, ali sigurno odustaju od stripa, do te tačke da se svodi na objavljivanje njihovih najkvalitetnijih kratkih radova od sada još malo pre (barem) dvadeset godina.

Ne treba predstavljati Petra Meseldžiju. Svako ko se iole bavi knjigama u ilustracijama zna šta je ovaj majstor radio zadnjih par godina. A svako ko se bavi istorijom domaćeg stripa zna za šta je još onda bio sposoban. Nazvati njegove radove „kvalitetnim“ je uvreda za te radove. Oni su najmanje šesnaest klasa više od toga.

Isto je i sa pisanjem Dude Vukojeva. Nije ni približno dobar crtač kao Meseldžija, ali je kvalitetan pisac, koji sa desetak tabli može da isprede celu epopeju sa krajem koji ne razočarava, iako pomera pisca iz ležišta. Nije ni čudo što su on i Meseldžija sarađivali redovno krajem osamdesetih.

foto: Rosencrantz

Izdavač „Rozenkranc“ najčešće izdaje albume po scenarijima njenog vožda Predraga Đurića. Ovo nije kuđenje, samo zapažanje brojnog stanja. Međutim, povremeno se baci i na izdavanje kvalitetnih domaćih strip autora, a teško je ne svrstati pomenutu gospodu iz prethodnih kadrova u tu grupu. Ili pak u podgrupu iznad ove. Izdanje je nazvano „Esmeralda i druge priče“, priče koje su zavređivale reprint u vidu tvrdokoričenog albuma.

Iako nije prva, treba se prodiskutovati priča zvana „Esmeralda“, jer će služiti kao reper za ostale. Eterijalno biće u vidu male Esmeralde spašava ratnika, ili preciznije putuje u vreme da ga skrene sa staze sigurne smrti. I ovde sleduje ono razočarenje – ratnik razočarano ostaje iza, Esmeralda razočarano gleda kako ljubi njegovu verenicu, a dodatno se razočarava kada on ipak ode da bezvezno pogine u ratu.

Ovo razočarenje je evidentno manje-više duž celog albuma, sem u predgovoru Saše Paprića, koji nipošto nije razočaran radovima Meseldžije. Razočarenje se duboko oseća u prvoj priči, „Čuvar istine“, u kojoj Vukojev i Meseldžija ispredaju priču o…pa, razočaravajućoj potrazi za istinom i njenim pronalaskom. Dvojac u drugoj priči, „Asteroid odbačenih“, razočarava čitaoca ponašanjem inteligentnih ljudi naspram moćnog, ali ne preterano pametnog diva. Jeste, div ostaje jedini živ, ali razočarenje se nastavlja njegovim obrušavanjem na zemlju zarad uništenja iste.

„San“ kao priča u potpunosti samostalno Meseldžijina govori o dvojici ratnika kako sanjaju, i – pogađate – san se završava razočarenjem, koje raste onda kada skapirate da je strip cikličan, da će se sve navedeno stvarno desiti.  Tek nakon ove priče ide „Esmeralda“, takođe u saradnji Dude i Meseldžije. Ilustrativno je definitivno skok u odnosu na prethodne priče, koje su čak i vremenski starije i „nezrelije“ od ove. Ovde već vidimo da se Meseldžija poigrava sa svetlom i senkom, sa kontrastima, sa kadrovima, pa i sa pozicioniranjem likova i predmeta. Pomaže to što je scenario Vukojeva pitak, jasan, i vrlo direktan.

U narednoj priči je razočarenje malo manje u odnosu na zadovoljstvo. „Lov“ dvojca autora govori o lovcu koji lovi jelene, te brani jelena od vukova, te brani sebe od vukova dok nanovo krene ka jelenu da ga ulovi, te biva odbranjen od vukova od strane ejelena, te ostaje bez lovine dok jelen odlazi. Istina, ovde se javlja bratska veza jelena i lovca, ali je i dalje lovac popustio u svojoj svrsi. Razočarenje je neminovno.

U „Neverstvu“, Meseldžija samostalno govori priču o varanju (pogađate odakle razočarenje vuče) na jako inovativan način. Druženje sa Vukojevim je izgleda urodilo plodom, jer je ovo jako zrelo i jako vešto napisana storija, sa taman toliko crnog humora da se čovek zapita svašta. Poslednja priča, „Proročanstvo“, takođe samostalno Meseldžijima, nastavlja ovaj više humoristički tok, ali čak ni ova priča, sa proročanstvom, tucanjem lepih cura i jurnjavom sekirom, nije bez razočarenja, mahom od strane džangrizavog oca i najmanje jedne njegove kćerke. Pa što ne i glavnog junaka?

foto: Rosencrantz

Čovek bi pomislio da prateće table i ilustracije u albumu mogu da se maknu ovog trenda razočarenja? Oćeš, Stojan! Prvih par tabli nas podseća na drugu epizodu „Esmeralde“ koja se desila ranije, ali u međuvremenu izgubila. Potom ide tabla za licencnog „Velikog Bleka“, koja razočarava utom što Meseldžija ume jako, JAKO bolje da crta, a ovo izgleda prilično statično i loše. Sledi „Krampi“ koji razočarava time što se više ne objavljuje redovno, te „Kanoo“ koji je tek odskora dobio mogućnost objavljivanja (dakle, razočarenje je teklo od toga da nije bio objavljen), i za kraj je tu „Tarzan“, podsećajući nas da je onaj jugoslovenski Tarzan odavno završen.

Ali ne! Razočarenja ne prekidaju tu. Meseldžija, u svojoj biografiji, pre nabrajanja nagrada i uspeha navodi kako je u jednom trenutku ostavio strip i, tamo van Srbije, postao pretežno ilustrator. Vukojevljeva biografija je znatno crnja, i prepuna je smorenih izraza i želje da se scenarista ovih priča izoluje od sveta jedno pedeset vekova. Dva gorostasa stripa su napustila strip relativno rano! Danas Meseldžija ilustruje neke od najspektakularnijih stvari ikada bačene na papir, a Vukojev…pa, teško ga je iskopati. I to je ono što najviše razočarava – to što imamo tek najbolja nekadašnja spisanija odličnog crtača i odličnog scenariste, a nemamo savremena jer su, na veliku žalost svih nas, u najvećoj meri iskoračili iz stripa.

Prethodni tekst
Sledeći tekst
Ivan Veljković
Ivan Veljković
Misli o stripu, pokatkad i filmu, bačene na digitalni papir i puštene u etar.