fbpx
spot_img

Recenzija: Snovi od cukra i soli

Zbirka pjesama „Snovi od cukra i soli“ je književni prvijenac pjesnikinje Danijele Ražov koja se u pjesničkom svijetu često predstavlja pseudonimom Paloma Sky Danijela. Poetesa živi i stvara u hrvatskome selu heroju i selu heroja Škabrnja pokraj Zadra, kojeg također nosi u svome srcu i u svojim pjesmama. Svoju zbirku pjesama podijelila je u pet zasebnih poglavlja (tematskih ciklusa) povezanih jednom neprekidnom duševnom niti u savršenu skladnu cjelinu.

Poeziju rađaju veliki i istinski osjećaji, a najuzvišeniji od tih osjećaja je ljubav. Danijela Ražov je pjesnikinja ljubavi, ali one prave, istinske i jedine koja živi samo onda dok ona opstaje, traje i postoji, a izvan okvira te ljubavi vrebaju pustoš, praznina i ništavilo. Svoju idealnu životnu ljubav ona traži kroz svoje boli, patnje i čežnje. U njoj sve živi, pjeva i treperi kada je njezin ljubljeni uz nju i pored nje, a bez njega prestaje život i prestaje pjesma. Ona mašta i sanja da je njezin dragi pokraj nje, za njim čezne te se nada da će jednom biti zajedno u nekom drugom vremenu i prostoru, barem u njezinim snovima od cukra i soli.

Danijela nam često pokazuje da je Božje dijete i jedna od nas sa svim svojim jakostima i slabostima, a njezina ljubav svoj centar temelji na Bogu.

„Osjećaj ljubiti, biti ljubljen / savršen je, / uzvišen dar od Boga.“ (Ne zovi me imenom njenim)

Stihovi su joj prožeti dubinskim osjećajima, spontano ispisani onako kako joj duša zbori. Ona otkriva nama, odnosno svojim čitateljima, svoju najosobniju i najintimniju sebe, sa svojim bolovima, patnjama, razočarenjima, čežnjama i stavovima, nadajući se da će se netko promijeniti, netko nešto naučiti, netko shvatiti, netko oprostiti, a netko pronaći utjehu u njezinim snovima od cukra i soli.

U njenim pjesmama jako često spominje se vjetar koji s valovima daje dobitnu kombinaciju:

„Zapleši sa mnom ples ljubavi, / nek’ nam srca izgaraju, / nek’ nam tijela nose valovi strasti / u vjetru života zapleteni…“ (Kada me dotakneš)

Njene pjesme su dokument drhtave i osjetljive duše, s njenim poletima, rastovima i padovima. Ona nam se otvara iskreno, direktno i osjećajno, otkrivajući nam svoje najdublje tajne koje je oduvijek htjela s nekim podijeliti, pri čemu ponekad daje prostora i nama samima da odgonetnemo igru njenih misli kako bismo stekli bogatiji uvid u njezin mali dio svemira.

Ona vjeruje u dobrotu ljudi iako možda i prečesto nailazi na zlobu i pakost među njima, no unatoč tome, iz njenih stihova struji blagi, pozitivan, nježan, neiskvaren, dobar, human i topao duh. Kroz intimni svijet svoje poezije ona nam otvara svoje srce, svoju dušu, svoja maštanja i svoje snove. Njezina poezija je izvor unutarnje dubine, emotivne, misaone, a iskustvo u toj dubini kulminira u snovima od cukra i soli.

Za autoricu je poezija život, kompletan i kompleksan, sa svime što nosi, što nudi i skupa s teretom koji mu se pridodaje. Ona crpi iz poezije svoju snagu da ide dalje, svoju nadu u bolji život i životne slike svoje idealne ljubavi za kojom također svi mi čeznemo i svi mi težimo.

Čovjek je rođen u svijetu u kojemu ima cvijeća i trnja, dobra i zla, pravde i nepravde, radosti i tuge, ljepote i grubosti, sreće i nesreće, topline i hladnoće, a svatko od nas ima svoj put i svoj križ te se svatko od nas treba na svoj način nositi sa svojim bolima, ranama, tugama i problemima. Pjesnikinja nam kao svojim čitateljima i svojoj publici, ali i sebi samoj, pruža poput liječnice utjehu i nadu u svojim snovima od cukra i soli koji mogu izliječiti unutarnje stanje naše duše. Ona nam ostavlja nadu u uspjeh, nadu u konačnu pobjedu, nadu u sretan završetak, a sve ono što silno želimo i što nam je na prvi pogled nedohvatljivo zapravo je dostižno u našim snovima.

Poetesa Danijela Ražov nam također poput vrsnog matematičara nudi matematičko rješenje naših problema jer se svi naši problemi u svijetu koji nas okružuje mogu riješiti zdravim razumom i čistom logikom, tišinom u mislima, na cesti za nigdje kako bismo došli negdje.

Danijela ima veliku pjesničku širinu i fantastičan fond riječi, a sa malo riječi ona puno toga kaže. Njezin pjesnički svijet je bogat i prepun raznim stilskim figurama:

„Još sam tu, / mjesec mi sklapa oči / dok tama prekriva usnulo more.“ (Još sam tu)

„Na početku svjetla sumraka zrače, / pognute glave mjesec čeka / svoj red / dok sunce tišinom / okupano sniva.“ (Izmaglica)

Ona nas uvodi u čarobni sklad boja, mirisa, okusa i zvukova te nas tako usnule i začarane tom istom harmonijom vodi kao Beatrice u radost življenja, vjeru i nadu koje upotpunjuje s ljubavi u jednu cjelinu. Tako nas u jednome trenutku sasvim iznenada očarava cvjetna jesen:

„Dodirni me pogledom / u jeseni cvjetnoj.“ (Dodirni me pogledom)

Iako svoje pjesme piše slobodnim stihom, na nekoliko mjesta dokazuje da se po potrebi i nadahnuću kvalitetno služi i rimom:

„Povedi me / na obale svoje / na tvom srcu da snivam / i tvoju ljubav primam.“ (Povedi me)

Svoje pjesme poslagala je u cjelinu na vrhunski i perfektno organizirani način te nam se ponekad čini da čitamo poemu, a pjesme su toliko bogate izrazima da bi se iz svake njezine pjesme mogla napisati nova zasebna pjesma.

Ona se izražava veoma lijepo, jednostavno i jasno tako da njene pjesme teku u kontinuitetu bez uzleta i padova, pravolinijski snažno, kao riječ u kamenu, na neki specifičan, originalan i samo njoj svojstven način. U svakome trenutku možemo osjetiti da je stihove pisalo ljudsko biće nalik nama koje ima svoje jakosti i slabosti, vrline i mane, koje osjeća radost, tugu, ponos i ljutnju, odnosno ima sve odlike ljudskog bića.

Svaka njezina pjesma jedan je novi doživljaj iz njenoga života ili njezine mašte, svjedočanstvo o proživljenim trenucima sreće, radosti i boli, ali i dokaz da svih nas mogu inspirirati, podsjetiti ili zanimati neki manje značajni trenuci i doživljaji iz našega života.

Šume i teku njezini stihovi kao vječna rijeka koja će nas ponekad odvesti na nama nepoznata mjesta kroz snove od cukra i soli preko ceste za nigdje s tišinom u mislima, a ponekad možda i u njezin mali dio svemira ili njezin polusvijet.

Njeni snovi od cukra i soli su čudesna smjesa, oni nipošto nisu „sol na rani“ već predstavljaju svojevremeni „šećer na torti“. Ta se „torta“ s nama rađa, raste i izgrađuje cijeli naš život dok ne sazrije skupa s nama poput zrelog voća. Međutim, da bi torta bila slatka, mi moramo proći trnovit put pun uspona i padova. Najslađe voće je često ono zabranjeno ili izgubljeno, a kao takvo nam nije blisko i dostupno te nam zato preostaju nadanja i snovi.

U poetesinim stihovima se uz ljubav oslikavaju tuga i strah od samoće, borba sa surovom i banalnom realnošću te lamentiranje o životnim problemima, poteškoćama, izazovima, neizvjesnostima, čežnjama, snalaženju i propitivanju njezinih vlastitih vrijednosti i sposobnosti u raznim životnim situacijama i okruženjima, ali bez obzira na to ona je optimistična, nasmiješena, njena nada nikada ne umire, ona vjeruje u sebe, svoje vlastite vrijednosti i sposobnosti pomoću kojih će jednom dostići i ostvariti svoje zacrtane i planirane ciljeve te će na kraju te vječite borbe s vjetrenjačama, ljubavnim problemima i čežnjama izaći na svome cilju kao pobjednik. Iako je svjesna da nije moguće pobjeći od realnosti (svoje vlastite kože), ona nikada ne tone u očaj potpuno pokošena i poražena jer za nju uvijek postoji alternativa u vidu bijega iz svemira, bijega u njezin mali dio svemira ili bijega u njezin polusvijet.

Osjećaj samoće, usamljenosti i pustoši se veoma snažno ocrtava u pjesmama „Da li ljubav je bila laž“, „Plakala si noćas“, „Ti si moja bol“, „Sve nestaje“, „Ne želim biti sama“, „Gdje da krenem“, „Na trpezi boli“.

U pjesmi „Na jastuku od oblaka“ „nebeska“ Danijela govori o doživljaju u svome zavičaju:

„Stišava se graja. / Grad je utonuo u san. / Vjetar mu pjeva uspavanku.“

Autorica nam otvara vidljivi i nevidljivi spektar boja te nam pruža sliku materijalnog i nematerijalnog svijeta, postojećega i nepostojećega, odnosno onoga koji živi samo u našim snovima. Ona ponekad želi pobjeći iz ove stvarnosti na krilima anđela:

„Kad duša zaboli, molim nebesa / da anđeli me zakrile / krilima svojim. / Nek’ me odvedu na mjesto / gdje boli nema, / gdje more mi pjeva, / gdje ljubav je jasna, / a nikad prekasna.“ (Netko tko me čeka)

Danijela često uranja u prošlost, ona čezne za ljubavlju koju je nekad imala i koje sada više nema:

„Tvoj dodir pamtim donesen vjetrom, / miluje usnulu mene, / obavija čežnjom prošlih vremena / u sutonu dana…“ (Tvoj dodir pamtim)

Njezina poezija je osvježavajuća, drugačija i nesvakidašnja. Ljubav, temeljita i vječna, glavna je tema njezinih pjesama. Autorica iskazuje nezadovoljstvo životom i ljubavi, ona je razočarana te iskazuje žalost što ne može vjerovati u ljubav. Ona traži svoj mali kutak svemira u kojem će sve biti savršeno i drugačije. Tako ploveći stihom ona zapisuje:

„Tražim još uvijek svoj mali / dio svemira / putujući mislima kroz vrijeme.“ (Moj mali dio svemira)

Pjesnikinja se boji samoće, ta je samoća čini tužnom, a ona to u svojim pjesmama naglašava na više mjesta:

„Ne mogu ti reći što je tuga, / opet stojim sama na rubu svijeta, / nose me misli u tamu noći / što ne poznaje svjetlost više.“ (Iznad oblaka)

„I vrijeme ovo što me gazi / na izdisaju dana, / ostajem sama…“ (Sve nestaje)

„Hodam između tisuću ljudi. / Sama, lica nepoznata, / ne vidim nikog / samo je tvoj lik / pred mojim očima.“ (Gdje da krenem)

Iako se u mnogim stihovima ocrtava tuga, iz njih također zrači životno raspoloženje, buja mladalačka volja za životom. Vješto manipulira pejzažnim izrazima:

„Još uvijek sanjam našu jesen / što kroz godine protječe kroz nas / nekako uspavana kao / ogoljelo drveće / u aleji naših puteva.“ (Sanjam našu jesen)

U snovima od cukra i soli snivaju mnoge Danijeline prekrasne pjesme, to su njena djeca s kojima se ona ponosi te ih konačno udomljava među koricama ove knjige kao majka svoje dijete, ona ih nosi u svome srcu, ona živi s njima sve svoje patnje, boli, čežnje, ali i radosti, uspone, pobjede.

Iz toga mora vrhunskih pjesama ove mlade pjesnikinje svijetle zvijezde svojim sjajem te nam pomažu kao mornarima i kormilarima pri orijentaciji da se ne izgubimo u ništavilu mračne noći. U tome sjaju zvjezdanoga mora počivaju mnoge Danijeline prekrasne pjesme od kojih sam neke prethodno citirao i/ili spominjao, a ostale ostavljam čitateljima da ih otkrivaju, nose u srcu i duši te napišu svoje osobne dojmove. U tome će oni zasigurno uspjeti jer se njezine pjesme svakoga puta nakon novoga čitanja jače i drugačije doživljavaju.

Danijelu sam upoznao na jednoj zadarskoj večeri poezije, nastavili smo se družiti na sličnim književnim susretima i kulturnim događanjima, a učlanjeni smo i u nekoliko istih književnih udruga. Suradnju smo nastavili na raznim natječajima za pjesme gdje su naše pjesme bile objavljivane u zajedničkim zbornicima.

Tko god bude čitao Danijelinu zbirku pjesama „Snovi od cukra i soli“ neće ostati flegmatičan, hladnokrvan i ravnodušan, već će svojoj rodbini, prijateljima, susjedima i poznanicima s divljenjem govoriti o prelijepim stihovima jedne mlade, veoma talentirane pjesnikinje koja će nam zasigurno ostaviti još puno prelijepih pjesama koje će također biti o ljubavi i o životu.

Njezino vrijeme stvaranja te otkrivanja poznatog i nepoznatog svijeta tek dolazi, a ona je vrlo uspješno zakucala na vrata književnoga svijeta koja su joj se otvorila te se sada pružaju u beskonačnost i u vječnost. Kada čitatelj jednom otvori vrata njezinoga čarobnoga svijeta, on će zalutati u snovima od cukra i soli te će im se uvijek iznova vraćati jer će tamo pronaći samoga sebe, s time da će uvijek pronaći nešto novo, onaj neki daleki izgubljeni odgovor za kojim je oduvijek žudio. Danijeline pjesme su pisane na takav način da ih mogu razumjeti i doživjeti svi uzrasti, sve generacije i svi slojevi društva. Njezine pjesme će svakoj živoj duši brzo prirasti srcu i urezati se u sjećanje, one su vječne i mogu se čitati u svakoj prigodi te zato njenu zbirku pjesama „Snovi od cukra i soli“ toplo preporučujem svim njenim sadašnjim i budućim čitateljima kojih će biti jako puno i koji će toplo prihvatiti i poetesu i njene stihove. Vrata su otvorena.

Ivan Gaćina
Ivan Gaćina
Rođen 1981. u Zadru. Magistar, inženjer računarstva. Kao jedan od najboljih studenata na diplomskom studiju za izniman uspjeh bio nagrađen dodatnom diplomom cum laude. Višestruko je nagrađivan za poeziju i kratke priče u Hrvatskoj, Srbiji te Bosni i Hercegovini. Član je: Matice hrvatske, Hrvatskog književnog društva, Književnog kluba „Gilgameš“ i Udruženja srpskih književnika u otadžbini i rasejanju – USKOR. Izdao je pjesničku zbirku „Tebe traži moja rima“. Radovi su mu objavljeni u više od 70 zbornika i prevođeni na više svetskih jezika.