fbpx
spot_img

Rekvijem ljubavi

usne srce

Uspem li se do tvoje usne
Pusti me da zanoćim
I da se sa njom stopim.
Ne veruj u reči zlobne
I namere gnusne,
Ako ti kažu
Da sam hulja
I jebivetar.
Evo već sto godina ima
Kako kopnim
Bez tebe
Na ostrvu tuge
Gde me čežnja ljulja
ko pola duge.
Uporno stopu po stopu.
Uporno metar po metar.

Poljubim li te slučajno
I osvanem li na jastuku belom
Što miriše na veče i nas.
Poželi da traje rekvijem
Uzdaha i vriske.
Ne veruj u kuloare
I udarce niske.
Pusti da sve teče
Od nežnosti znoja.
Budi nestvarna i bliska.
Zanjiši svemir telom
I pusti glas
Dok dojke tvoje pijem
I nestajem od tvog stiska,
ljubavi moja.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.