fbpx
spot_img

Retrospektiva manjka perspektive

Hajde malo da se hvalimo. Glede Balkana, najveći i najduži staž, čak isti broj godina ako se pogleda hronološki, uživaju Srbi i Hrvati. Ono što je u tadašnjoj Kraljevini Tri Naroda na hrvatskoj strani radio etnički nehrvatski, ali crtački svetski Andrija Maurović, a na srpskoj strani cela plejada mahom ruskih, ali naturalizovano srpskih i, opet, crtački svetskih autora poput Lobačeva, Navojeva, Solovjeva, Šenšina, itd. (i naravno, sa obe strane je u to doba bilo podjednako kvalitetnih autora upravo hrvatske ili srpske nacionalnosti) je ostalo zabeleženo u analima istorije kao činjenica da smo upravo mi bili među pionirima novonastajale devete umetnosti, da smo je oblikovali uz ostale velikane Zapada i Istoka. To je nepogovorna činjenica – prosto i jednostavno, Srbi i Hrvati dele prvo mesto najstarijih i najpedigrisanih strip-ekosistema Balkana. Pa što ne i Jugoistočne Evrope, na kraju krajeva. Što bi značilo da su ostali narodi na brdovitom Balkanu i neposredno uz istog bili i ostali na nivou interesantnih nepoznanica. Sledeći po redu strip koji se isprofilisao je slovenački, koji se nekako paralelno, ali uvek sa strane i sporije razvijao uz druga dva najbrojnija naroda bivše Juge pre bivše Juge. Bugari i Grci su tu negde pratili, jedni sa lokalnim časopisima, a drugi sa andergraundom, dok su se crnogorski autori mahom ubrajali među srpske (no istorijski gledano, čak i kada se izdvoje, „kaskaju“ za srpskim i hrvatskim poput ostalih). Rumunija je procvetala znatno kasnije, preko drugih medijuma, dok je u Albaniji i dalje znatno, znatno gore marginalizovan od ostatka poluostrva (primera radi, strip na našoj južnoj – i tužnoj – pokrajini Kosovu ima veće medijsko prisustvo od stripa u Albaniji; ne zalazim dalje u priču jer poenta ovoga nije politika, već faktografija), a Mađarska i Moldavija su, naravno, ostale na nivou individualaca koji rade za strance, i.e. nemaju domaće, nacionalne strip scene. Makedonija je, za najveće iznenađenje, maltene eksplodirala početkom trećeg milenijuma, i mada im i dalje pomanjkava finansija i medijskog prostora, ne prestaju da iznenađuju kvantitetom i kvalitetom domaće spravljenih izdanja.

Tu ostaje interesantan slučaj Bosne i Hercegovine. Opet, da ne zalazim previše u politiku, nekako se poznih devedesetih razvijalo dvojstvo u stripu. Stasala je strip-scena Republike Srpske, sa autorima koji su se etablirali van granica same zemlje. Autori iz Federacije, ništa manje kvalitetni, su nastavili svojim putem, i kako to inače NE biva, a trebalo bi da bude – strip je počeo da ujedinjuje autore. Redovno autori iz jednog entiteta gostuju na festivalima u drugom, i obratno. Obe su dobile plasmane van matične zemlje u vidu izložbi i tribina (u Leskovcu, recimo) i obe lansiraju autore van zarad hleba i, iskrenije, bavljenja onim što vole.

foto: Ismet Erdić

Međutim, dok je strip Republike Srpske prilično poznat (dosta albuma izdavača „Deveta dimenzija“ i nezavisnih autora, te časopis „Parabellum“), strip Federacije BiH je ostao nekako u okvirima svoje stripovske teritorije. Ovo se tek pomalo popravlja izlaskom strip-revije „Bosona“, ali ne dovoljno brzo. Domaći autori nemaju prostor da objavljuju sopstvene stripove, jer prosto nema izdavača. Primera radi, i Makedonija ima samo jednog koji se bavi (pretežno) domaćim autorima, „Strip Kvadrat“, a dobili su ga pre nekoliko godina. Te se bosanski autori mahom oslanjaju na samizdat varijante sa sponzorstvom bilo izdavača stripa, bilo izdavača knjiga, neke lokalne ustanove, ili (još grđe), bez ikakvog sponzorstva, o sopstvenom (prevelikom) trošku.

Samim tim, prijatno je iznenađenje naići na album koji je autohton ovom području. Reč je o strip albumu Ismeta Predića „Iskrivljeni svijet“, pod izdanjem Bošnjačke kulturne zajednice „Preporod“ i distribucijom izdavača „Agarthi Comics“. Naravno, strip je zavredio izdavanje jer govori o prilično teškim temama vrlo poznatim publici Bosne i Hercegovine – o ratu, korupciji, kriminalu, zavisnosti od droge, oronulim međuljudskim odnosima, itd. Međutim, jedna ključna razlika od većine stripova ratne tematike iz perioda devedesetih je ta da ovaj strip ne bira strane. Više o tome dalje u tekstu.

„Iskrivljeni svijet“ se sastoji od sedam poglavlja. U prvom, zvanom „Želja“, upoznajemo čoveka zvanog Kruško, koji prolazi kroz metamorfozu – od jabuke (ironično) do superheroja, pa običnog čoveka neimpresivne građe. Kroz strip razgovara sa svojom savešću i ulazi u grad koji mu je poznat, ali tek delimično. Sledi „Vlast“, gde upoznajemo negativca, Štakora, koji od pacova takođe prerasta u nadčoveka i na kraju androida, sa jasnom demonskom podcrtom. „Droga“ je priča koja je samoobjašnjiva, ali ima najupečatljivije scene stripa. O tom malo kasnije. Četvrto poglavlje, „Spoznaja“, Kruška nanovo okuplja sa izvesnom Katarinom i više vezuje sa izvesnijom Almom, gde vidimo da Štakor planira da sravni narod – bukvalno, i gde vidimo da su đavoli trovali narod poodavno. „Kameni spavač“ daje Krušku poslednji preobražaj u srednjovekovnog ratnika koji diže armiju mrtvih iz stećaka i poražava Štakora. Skončava tako što i on i Alma istrpe reverzibilnu transformaciju natrag u jabuke, natrag na drvetu. „Bumerang zla“ skončava priču još jednog lika, narkomana iz „Droge“, i to na nimalo prijatan način. Sedmo poglavlje, „Čuvar“, je kratka alegorija na sve prethodno – pacov grize jabukovo drvo, soko ga odnosi.

foto: Ismet Erdić

„Iskrivljeni svijet“ može neiniciranom da deluje kao jednostrana priča. Kruškov preobražaj u petoj priči jasno aludira na srednjovekovnu prošlost bosanske države (stećci, odežda, itd.). U demonima ima sitnih aluzija bilo na Srbe (šubare na demonima, pomen Bosne i Kosova u jednom od dijaloga u šestoj priči), bilo na socijalističku vlast (alegorija na Tita i njegove direktne naslednike, pomen Golog Otoka) i slično. Međutim, nije sve tako jednostavno. Kao spoljni posmatrač situacije u bivšoj Jugi (Erdić je studirao u Austriji tokom devedesetih), autor je uneo znatno više nijanse u međuodnose likova. Naime, Kruško je u početku jako inertan, neinspirisan, nevoljan da dela, a tek nakon što ga savest dogura do krajnje granice, rešava da okrvavi ruke zarad svoje zemlje. Naravno, krvavljenje ruku nije pozitivno rešenje, što se i ističe u „Iskrivljenom svijetu“. Nazire se da je narkoman iz priča „Droga“ i „Bumerang zla“ takođe Srbin, ali njegova arka je znatno bolnija, do te tačke da postaje maltene žrtva sticaja okolnosti – hranjen je istom drogom kao i ostali narod, i otišao je korak dalje i usputno propatio gnusno zbog toga. Toliko je jaka priča narkomana da je scena njegove posete Bijelom raju’’ upravo naslovnica albuma. Čitav narod vidi gde se nalazi, i nedvosmisleno želi da smakne korumpiranu vlast, koja jasno i otvoreno kaže „zavadi, pa vladaj – ovo je moj uspeh“. A igrarije velikih i, preciznije, njihov uticaj na male je najbolje vidljiv u drugom delu drugog poglavlja, „Vlasti“. Opet, dvojica komšija, naizgled Bosanac i nebosanac (bilo Srbin ili Hrvat, nebitno) se svađaju oko imovine, dok se njihove supruge odvajaju da sa strane traže neku brlju ili neku drogu – samo da bismo videli preokret da njih dvojica takođe samo glume konflikt da bi krijumčarili njihovu rakiju od supruga. Savršena apsurdna šala ispričana na način koji svaka strana razume – sa dozom ironije koja ujeda.

Erdić je sa evidentnom namerom uspeo da samo blagim naznakama, ne otvorenim reprezentacijama, dobro ožeži o svim slojevima društva u njegovom okruženju. Kod njega nije bitno odakle je đavo, bitno je da postoji i da od njega pati prosečna raja, opet nebitno odakle je i kakva je. A raja strada na najgore moguće načine – u međusobnom ratu ili, još grđe, u ratu sa samom sobom. Svet je ovde iskrivljen jer dozvoljava da se ovakve strahote dešavaju, a da nam đavoli prođu kroz prste. A što je najgore, „Iskrivljeni svijet“ je aktuelan i dan-danas. Samo treba baciti pogled oko sebe i videćete pacove i demone.

Možda najveći uspeh „Iskrivljenog svijeta“ je to što je osveženje. Ako je, primera radi, „Amnezija: Superjunak sa gubitkom pamćenja“ Filipa Andronika osveženje po pitanju humorističkog stripa, strip album Ismeta Erdića je osveženje u pričanju neprijatnih socijalnih boljki. Ovakvih albuma u BiH je malo (čitaj: nedovoljno), a za strip ekosistem koji redovno plasira majstore zanata i umetnosti stripa, ovo je problem koji treba rešiti. Prvi korak – nabavite „Iskrivljeni svijet“ i dajte mu šansu. Svaki sledeći korak neće biti lak, ali i dalje važi ona stara kineska o putevima od hiljada i hiljada kilometara i počinjanje istih jednim korakom.

Ivan Veljković
Ivan Veljković
Misli o stripu, pokatkad i filmu, bačene na digitalni papir i puštene u etar.