fbpx
spot_img

Roditelji – blagoslov ili prokletstvo?

Naravno, nema sumnje da zavisimo od njih u godinama kada nismo sposobni da se brinemo o sebi, ali zašto imaju tako presudan uticaj i kad pređemo dvadesetu, tridesetu, pa čak i kad postanemo dede i bake?

Roditelji – blagoslov ili prokletstvo?

Ako ste ikada bili kod psihijatra ili bilo kojeg terapeuta, sigurno je iskrsnula tema roditelja. Kako su vas tretirali, jesu li vas podržavali, jeste li osećali njihovu ljubav, jesu li bili zadovoljni vama… Lista pitanja može bez problema popuniti tri godine terapije i znam mnogo ljudi koji su proveli godine i godine s terapeutom pričajući prvenstveno o svojim roditeljima. E sad, moguće je da su terapeuti nemaštoviti ljudi, koji znaju da pričaju samo o jednoj temi, ili možda oni imaju neke nerazrešene probleme sa svojim roditeljima pa misle da ih imaju svi, ili je jednostavno moguće da roditelji zaista snažno utiču na naš život! Naravno, nema sumnje da zavisimo od njih u godinama kada nismo sposobni da se brinemo o sebi (ni egzistencijalno ni emocionalno), ali zašto imaju tako presudan uticaj i kad pređemo dvadesetu, tridesetu, pa čak i kad postanemo dede i bake? Zašto baš oni tako savršeno znaju da nas izbace iz takta, odnosno koja je to njihova tajna i čudesna moć?

Razloga ima nekoliko i zapravo je zadivljujuće jednostavno. Naime, manji deo razloga otkriva se u činjenici da su oni naš prvi prozor u svet, oni su bića koja svojom percepcijom sveta oblikuju našu percepciju, i stoga njihovo posmatranje sveta i mišljenje o bilo čemu dobija gotovo mitsku dimenziju. Od njih učimo šta je ispravno, a šta pogrešno, oni u nas ucepljuju prvi kompas za snalaženje u svetu. Ali to čak nije najbitnije. Ključno je što najčešće od svojih roditelja imamo potpuno pogrešna očekivanja i to je ono što nas pokopava.

Znam, znam… ona šarmantna bajkovita dečica koja su pisala pedagoške knjige, a bogme i religijske, kažu da je porodica ključ, da su oni ti na koje možemo uvek računati, da bi oni trebalo da budu uvek uz nas, da nas oni uvek razumeju i slične gluposti. Kažem da su to gluposti ne zato što to ne bi bilo hvalevredno, već zato što su takvi scenariji toliko retki u stvarnosti da bi ih zapravo trebalo izbaciti iz upotrebe jer nas nagovaraju na verovanje u nešto što retko postoji u realnosti. To bi trebalo izbaciti iz upotrebe jer nas tera da od porodice tražimo nešto što nam ona najčešće ne može dati, a to može imati katastrofalne posledice.

Naime, mi nismo birali roditelje (a birali ih jesmo) da bi nam pružili večno prisutnu oazu sigurnosti, da bi nas uvek podržavali i voleli tačno takve kakvi jesmo. Iako to zvuči jako privlačno, bilo bi bolje da zaboravite da ste to sada pročitali jer se to gotovo sigurno neće dogoditi. Ako ste slučajno ili namerno pogrešno pročitali, rekao sam da se to neće dogoditi! I zato bi zaista bilo najzdravije oprostiti se s tim zabludama. Stvarnost uglavnom izgleda tako da nas roditelji (ali i drugi ljudi) vole ako smo onakvi kakvi oni žele da budemo.

Nadam se da sada već shvatate da nije bitno šta su vam drugi učinili, šta drugi misle o vama ili šta je „rekla vaša tzv. prijateljica pre nekoliko dana o vama, i to nakon svega što ste učinili za nju”… Ključ srećnog života nikad nije u drugima. Nije ključno šta su drugi učinili, već šta ćete vi učiniti u vezi s tim, odnosno kako ćete to doživeti. Možete njihove postupke shvatiti kao da niste vredni ljubavi i podrške ili možete zaključiti da priznanje svoje vrednosti ne bi trebalo da tražite od ljudi koji ne znaju da žive. Od vas zavisi kako ćete nešto doživeti i kako ćete živeti. Ako imate odnose u kojima niste zadovoljni, promenite ih, ili promenite svoje shvatanje tih odnosa. Ako neko nije korektan prema vama, promenite svoj odnos prema njemu. Inače se samo proglašavate žrtvom njegove nekorektnosti, a tako ne činite ništa korisno. Niko vas ne prisiljava da imate odnos s nekim s kim ne želite. Nemojte ni vi sebe.

E sad, roditelji nas najčešće ne mogu voleti takve kakvi jesmo ne zato što su svi roditelji iz nekog čudnog razloga zla bića koja samo seju nevolju, nego zato što većina njih jednostavno nije sposobna za to. Verovatno ne znaju da vole ni sebe takve kakvi jesu, verovatno nije niko ni njih voleo takve kakvi jesu i takva je realnost. Možemo se buniti protiv te realnosti ili glumiti da nije tako, ali to nam neće pomoći da živimo srećno.

Važno je naglasiti da vam niko drugi ne može pružiti oazu prihvatanja i sigurnosti ako je vi sami ne izgradite. Niko drugi osim vas samih nije stvoren za to i dokle god kucate na vrata izvan sebe samih, zapravo sebi osiguravate kontinuiranu frustraciju. I znate šta? Dokle god kucate na pogrešna vrata, nećete otvoriti ona prava! Jer ako već želite da radite uzaludne stvari, bolje vam je da lupate glavom o zid. Slobodno lupajte glavom o zid, on će, svejedno, biti tamo, a vi ćete umesto priznanja svoje vrednosti dobiti samo glavobolju. Veće su šanse da ćete uživati u tom besmislenom činu, nego u traženju bezuslovne ljubavi od svojih roditelja. Zvuči čudno, ali zapravo je zastrašujuće istinito.

Dakle, vi ste roditelje odabrali kako bi vam pružili precizne izazove uz koje ćete brže otkriti ko ste. Kroz njih možete naučiti da potvrdu sebe ne bi trebalo da tražite od drugih ljudi, da bi trebalo da prihvatite odgovornost za svoj i isključivo za svoj život, da naučite da prihvatite ono što ne možete i ne treba promeniti. Ma, lista prekrasnih moćnih saznanja koja možete dobiti od njih seže unedogled, ali ona zaista ne uključuje i to da bi od njih ili bilo koga drugoga osim od ogledala trebalo da dobijete potvrdu sebe kao bića vrednih ljubavi!

Većina roditelja vam to ne bi mogla pružiti čak i da želi. Ali, glavni problem u odnosu s roditeljima nije što vam oni najčešće nisu pružili osećaj da ste vredni ljubavi, nego što ste to očekivali od njih. A nakon što vam to nisu pružili, vaša je dečja psiha zaključila da toga niste ni vredni. Kod većine je to nesvestan zaključak, ali izuzetno moćan. Naime, vi ste to očekivali od njih, društvo kaže da je to njihova dužnost, a oni vam to nisu pružili pa ste zaključili da niste ni vredni ljubavi i poštovanja. Zaključili ste kako ne samo da niste vredni da primite ljubav i podršku od njih, nego da niste vredni da ih primite ni od drugih. Zato je odnos s roditeljima toliko bitan i zato je izuzetno važno imati zdrava očekivanja od njih jer jedino tako možete neutralizovati negativno nasleđe koje je većina ljudi dobila od svojih roditelja.

Dakle, glavni problem je u vašim nerealnim očekivanjima od roditelja ili od bilo koga drugog. Zato prestanite njih da vučete za rukav jer tako samo povređujete sebe, i postanite sami sebi idealni roditelji kakve ste oduvek hteli. Stvorite takav odnos sa sobom da uvek imate vremena za sebe (za ono što vas istinski usrećuje), budite tolerantni prema sebi, volite svoje vrline, hvalite se, izgradite se tako da budete sebi na ponos i onda neće biti bitno kako vas roditelji tretiraju. Jer niko drugi nije s vama 24 sata na dan. Vi ste ipak najbitnija osoba u svom životu i najodgovorniji ste za uspeh u školi života. Znam da bi bilo jednostavnije da vam drugi pomažu u učenju svih lekcija, pogotovo onih delova životnog gradiva koje vam teže ide, ali ako vam već odmaže deo okoline, bar nemojte vi sami sebi odmagati. Preuzmite odgovornost za svoj život i pokušajte da uzmete najbolje iz svake situacije. Tako ćete diplomirati u školi života!

skola zivotaOdlomak iz knjige “Škola života” Bruna Šimleše (Psihopolis, 2017)

Vaš život nije generalna proba! Knjiga Škola života poziva na akciju, apeluje da se ne pomirite sa životom koji vas ne zadovoljava i koji ne zaslužujete, te nudi alate koji su provereni u praksi – navodi u pregovoru Bruno Šimleša, autor nekoliko bestselera. Iskustva u radu s ljudima pomogla su mu da otkrije šta zaista funkcioniše u praksi jer svima nam je jasna teorija, ali ne znamo da je sprovedemo u praksi. Naravno, knjiga ne može živeti i ne može donositi odluke umesto vas, ali može pružiti inspiraciju i alate za stvaranje željenog života!
U knjizi ćete pronaći ono što vas nisu naučili kod kuće i tokom školovanja: Kako izgraditi mudar i zdrav odnos prema sebi? Zašto bol jeste, a patnja nije sastavni deo života? Zašto se oni koji uporno negiraju sebe lakše razboljevaju? Kako pozitivno razmišljanje može negativno uticati na naš život?

 

Izvor: detinjarije.com

Zoran Todorović
Zoran Todorović
Osnivač „Pokazivača“. Tvorac novakovanja. Čovek koji od života želi sve ili ništa, a trenutno živi negde između.