Da li ste se nekada zapitali šta je ljubav? Da li ste nekada nekoga pored sebe pitali šta je ljubav? A ljude oko sebe? Šta bi dobili? Kakve odgovore? Koliko bi se oni međusobno slagali? I zaista šta ljubav jeste, to magično osjećanje koje nas veže, osjećanje oko kojeg se vrti smisao života pojedinih ljudi? Kakav bi bio život bez ljubavi?
A ljubav ima različite oblike …od one prema roditeljima, rodbini, prijateljima do partnerske. U stvari na koju vrstu ljubavi pomislite kada čujete riječ ljubav? Da li pomislite na partnersku ljubav? Od nje nekako sve i počinje. Da se mama i tata nisu sreli i nisu zavoljeli, ni nas ne bi bilo. Najčešće tako priča počinje –sa ljubavi između roditelja, sa njihovom partnerskom ljubavi. A oni su u tu svoju ljubav unijeli dijelove ljubavi koje su dobili od svojih roditelja, a oni od svojih roditelja, a ovi od svojih i tako unazad itd. Itd. I tako misao o ljubavi, o partnerskom odnosu u njoj ima svoju porodičnu pozadinu …pozadinu koja je utkana u našu misao o ljubavi….našu predstavu o tome šta prava ljubav jeste. I partnerovu… Mijenjala se ona kroz generacije, prilagođavala se vremenu u kojem se odvijala ali srž je ostala, srž koja nas je navodila do partnera kojeg smo izabrali. Kog smo odabrali, na osnovu ‘’hemije’’koju smo osjetili. A šta je ‘’hemija’’ nego prepoznavanje, prepoznavanje na osnovu unutrašnje slike koju nosimo, koju smo tokom djetinjstva na ‘’porodičnoj srži’’ izgradili, na osnovu iskustva doradili … koja nas je dovela do kraja traganja.
Sreli smo se, prepoznali, ostali …
Ostali, počeli graditi svoj svijet ….svijet po slici i zamisli koju nosimo, koju smo na osnovu ‘’porodične srži’’ izgradili. I gradimo, zajednički, svako sa svojom slikom kako bi on trebao izgledati, kako bi trebao funkcionisati. Na tom zajedničkom putu, prepreke se javljaju, putići se ponekad razdvajaju, a potom spajaju ako razlike između njih nisu prevelike, a provalije preduboke. Mostovi se grade, da bi spojili, a ne razdvojili… No, ponekad su pukotine prevelike, a mostići previše nesigurni, tako da svako ostane na svom putu bez želje za ponovnim spajanjem i nastavkom gradnje. Ostajemo na različitim stranama jer naše slike zajedničkog svijeta se više ne poklapaju, ne dopunjuju. Razdvojile su nam se ideje o načinu i vremenu gradnje, a slike koje imamo nismo zajednički nadogradili.
I nastavljamo dalje sami u potrazi, u želji za prepoznavanjem, u želji za izgradnjom novog zajedničkog svijeta sa novim partnerom, svijeta u čiju sliku su utkani raniji do kraja neizgrađeni svijetovi, sa željom za potpunošću novog svijeta kojeg gradimo. Sa željom izraslom na temelju naše ideje kako taj zajednički svijet treba da izgleda i kakvi mi u tom svijetu treba da budemo.
U potrazi ….
