fbpx
spot_img

Stefan Simić: ***

Da li žena može da ostavi gotovo savršenog muškarca
Može, apsolutno može

Koliko god da je divan, pažljiv, njoj treba nešto drugo
Da ode, da se traži

To sa njim i nema toliko veze
On je to što jeste ali ona nije to što želi da bude

Može sve da ima ali ne i sebe
A ako ne vidi sebe u svemu tome, malo šta joj sve to vredi
Ako je ne ispunjava

Tako je i ona imala sve sa njim, sve ono što sanja svaka žena
Ali ona nije svaka žena
Čemu sve drugo, ako sebe ne oseća

Uvek iste priče, ljudi, monotonija dovedena do apsurda
Koja izjeda iznutra da sve počinje da nervira

Da je stalno ponavljala – ne mogu, ne mogu, nije ovo za mene… –
Dok je ležala pored njega, i gledala kako spava

– Nije do njega
Do mene je, ja ovo ne mogu…

Ništa me ne ispunjava, ne znače mi njegove reči, dodiri, poljupci
Nemam šta da mu zamerim
Ali želim neki drugi život

Valjda imam na to pravo –

Koliko je takvih noći provela sa njim
A da on ni ne zna šta joj je sve prolazilo glavom

Kao da se budila jedna nova ona, ni nalik onoj koju je on zavoleo
Pritom su radili sve ono što se očekuje u ljubavi
Ali ljubav nije očekivanje već ono što se oseća ili ne oseća

U njoj se nije desio taj konačni klik
Iako je mislila da jeste ili da će tek da se desi

A nije, niti će

Toliko toga mu nije rekla a i da jeste, da li bi je razumeo

Po njegovom, ona ima sve
Ali po njenom, ona ima malo toga

Tako joj je teško da to naglas izgovori, pred njim
– Da li bi mogao malo da me pustiš
Samo da me pustiš
Ne da bih bila sa drugima
Već da bih bila sa sobom, dok se ne sredim… –

Ne može da zamisli da sve to prevali sa usana
Da ga ne razočara
Da ne bi počeo da sumnja, u nju i njihovo sve

I tako već godinama
U, na prvi pogled, savršenoj vezi, na kojoj joj mnogi zavide
A ona kao presečena iznutra
Zaglavljena u nešto što ne ume da objasni

Možda tako treba, možda tako mora, ponavlja sebi

Krivi sebe, koga bi drugog

Dok on sedi za kompjuterom, sve cool, opušteno
Ni ne sluti šta se sve dešava u njoj

Jedan deo nje joj kaže – idi
A drugi deo – ostani, budalo, gde ćeš, kada sve imaš –

Sve je dobro, teši sebe

A on i dalje spava…

Sa kim je ona u vezi, da li sa njim
Ili sama sa sobom više ne može da izađe na kraj

Još jedan, za nju, izgubljen dan

Još jedna, za nju, izgubljena noć

Stefan Simić
Stefan Simić
Rođen 1989. godine u Paraćinu. Studira Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Svoju prvu knjigu „Pustite nas“ objavio je 2012. godine, a knjigu „Odjeci ljudskog“ 2013. i 2014. (drugo dopunjeno izdanje). Specifičnim stilom pisanja i otvorenim načinom izražavanja na nastupima privukao je pažnju u Srbiji i zemljama ex-yu.