fbpx
spot_img

Storija jedne sanjalice

Metanoja u psihologiji predstavlja promenu ličnosti. U smislu potpune, temeljite promene. Naravno, ovo je klizna definicija, i može da govori o odbacivanju lažnog sebe, formiranog u sklopu društva, u zamenu za pravog sebe; može da označava i suprotan proces promene; može da označava i kompletan psihofizički egzodus jedne ličnosti i ustup mesta jednoj dijametralno drugačijoj.

Metanoja u retorici označava povlačenje izjave i izgovoranje iste na lepši način. Nešto na ivici eufemizma i sofizma. Ova naprava se može iskoristiti da se bilo ojača, bilo umanji efekat prethodne izjave. Svejedno, prethodna izjava je i dalje u biti.

Metanoja u teologiji označava pokajanje, barem u pogrešnom prevodu nekih engleskih prevodilaca Biblije. Pre označava „krštenje u svrsi novog života“, te je reč o promeni, potpunoj promeni. U neku ruku, to i jeste pokajanje, kao promena stavova i kretanje u pravcu novog, pravog.

Metanoja je mnogo stvari, ali je ključ na zameni i promeni.

foto: Vanja Onirik Urukalo
foto: Vanja Onirik Urukalo

Rečima jednog sanjara Vanje Urukala, kao i grubim ezoteričnim slikama, čitalac se putem albuma koji deli ime sa ovom višeznačnom rečju upoznaje sa maltene svim njenim značenjima, i par novih. Još u sklopu naslovnice vidimo poludefinisanu figuru, ne preterano jasnu niti važnu za kontekst priče, a ispod nje zarez. Odmah nakon zareza sledi retorička metanoja, odnosno ostatak albuma, sastavljen iz četiri celine. Prve tri, „AstraLevel“, „Omaž“ i „Vapaj izgubljene anime“ su kraće, dok je četvrta, „Pačvork poglavlja kroz psihičke savane barokne začudnosti“, dovoljno dugačka da sama po sebi sačinjava album.

Sve počinje „AstraLevelom“, i ovde Onirik kreće putovanjem prvo u maštu, pa u san. Vezuje raznolike slike stripova, matore kuće, muško-ženske dinamike i na grubom i na nežnom planu, kao i ubistvo. U sklopu snoviđenja i imaginarijuma sanjara, ovakve slike su maltene za očekivati, no ovde dobijaju na težini kada saznamo da narator, dugokosi momak koji možda jeste, a možda i nije Pluton, govori o sopstvenim teskobama kroz lavirint stručnih izraza i metafizičkih izleta u patetiku. Nešto ga vidno muči, nešto ga goni na (samo)ubistvo, ali je dvosmislenost poruke teža za kopčanje.

„Omaž“ je nešto suptilnija storija gde piščevo žensko Ja skoro pa opeva Plutona. Slike Harona i mrtvih govore o potencijalnim eskapadama glavnog aktera priče, iako je priča jasna po pitanju sa kim čitalac treba da saoseća. Piščevo alternativno Ja kao da ima masku pajaca, bukvalno se razara i stvara obnovljen(a) na licu mesta. Putešestvije do samog tela protagoniste je ispunjeno iskušenjima, galerijom slika iz sećanja – opet ista kuća, sa nostalgičnim sećanjima na likove iz crtaća, stripova, kao i na pojedine muzičare – koja podseća da je ovo lična priča, iako se gubi iza vaskolike skupine crteža koji teraju same sebe u ezoteriju, u sopstveno i kolektivno nesvesno, u iracionalno.

„Vapaj izgubljene anime“ je logični (?) nastavak prethodnog odeljka i menja fokus od protagoniste ka njegovoj zametnutoj duši. Slike su nejasnije, i poput ostvarenja Dejvida Linča, emocija preovladava. U globalu ovo je koktel alhemije, biblijskih motiva i snoviđenja, i govori o frakturi onog najčistijeg dela ljudstva, koji je postao bremenit iskvarenošću, koji je rezultat nasilne intersekcije negativnog elementa i ranog životnog stadijuma jedinke. Sama anima ispeva žalopojku i najavljuje putešestvije aligijerijevskog tipa koje se odigrava u sledećem i poslednjem odeljku.

foto: Vanja Onirik Urukalo
foto: Vanja Onirik Urukalo

„Pačvork“ je upravo to – slajdšou varirajućih trenutaka kada se protagonist pomeri iz stanja apsolutnog beznađa u nekompromitovani mir. U prvom poglavlju, imenom „Zadatak“, upoznajemo možda najaktivniju individuu ovog stripa. Nejasno je dato ko je, te će se za svrhe ovog teksta zvati „anđeo“. Naime, anđeo je u oniričnoj verziji Raja, i odatle odlazi na misiju da izbavi protagonistu, ali ne pre no poseti Božanstvo, pravu intersekciju Oca i Sina, gde je on sam Sveti duh. Naravno, anđeo je intersekcija više različitih religija – budizam, hrišćanstvo, rimski paganizam i još par njih padaju na pamet. Drugo poglavlje ima naslov koji govori sve, „Susret sa metafizičkim medama“, i veliki je čitavu jednu stranu. Već u trećem poglavlju zvanom „Velika žurka u svemiru“ počinje pravi silazak anđela međ’ ljudstvo. Medvedići, koji su u edenskoj bašti, propuštaju astralnu figuru kroz krvne sudove kosmosa i pravo u anarhiju mišljenja, delanja i konsekvenca zvanu ljudski rod. Anđeo, kao i svako uzvišeno biće, ovo posmatra samo sa povremenim replikama.

„Bolna regresija“, četvrto poglavlje, konačno spaja dve figure. Protagonist je i dalje slomljen, mada pristaje na putešestvije sa anđelom u sopstvenu svest. Već u petom poglavlju „Fantazmagoriana i isceljujuća moć maske“ vidimo subjektivni doživljaj rođenja sanjara. Snažne su slike judeo-hrišćanske tradicije i klasične demonologije; snažna je i metafora otvaranja uma i vinuća u zvezde. Doduše, jedan vuk rešava da prekine priču i nastavi  „svojom“ u vidu atavističkog šestog poglavlja, „San likantropa“.

Detinjstvo, obrisi najranijih patnji, kao i najranijeg vatrenog krštenja, gde sirovi, feralni vuk metamorfira u još gnusnije stvorenje – čoveka. Ovaj kratak izlet u sirovost animalizma prekidaju protagonist i njegov vodič komentarom na isti. Putešestvije i dalje traje, a vode se diskusije o propasti, smrti i čoveku u globalu, sa kratkim izletom u meta-humor, gotovo rušenje četvrtog zida, priče u priči.

Takozvano prelomno sedmo poglavlje „Nekomforni pandemonijum – predvorje katarze –“ je ujedno i stilistički koliko i narativni vrhunac. Poslednje kušanje protagonista u demonskoj metropoli gde ga čekaju kreature prožete Erosom i Tanatosom, ili tačnije melanomima istih. Onirična je ovo kritika modernog društva, svih iskušenja na koja prosečan čovek biva stavljen, a to i takvo dekadentno društvo ima svoje predvodnike. Demon zlih poeta govori o neobrušenoj, gotovo ogavnoj pornografiji ljudskog međudelovanja, gde se sve svodi na (inter)telesne aberacije i bol. Mazohistično prihvaćenu bol. Demon isuviše naglašenog sentimenta patetizuje stanje zlih u veniversumu stvorenom od strane svesnog Tvorca. Pre nego li sledeći demon istupi, anđeo pokazuje svoju prevlast govorom o snovima, prožetim taman toliko primetnom nadom za spasenje. No demon avangarde originalnosti po svaku cenu (udaljivač od arhetipa) se ne slaže, i poput klasičnih dela i ovo rešava da dekonstruiše. Konačni, neimenovani demon labudovih ruku, rešava da jednom za svagda smakne obojicu šetača, po čemu sledi „dvoboj“ njega i Sina. I naravno, Sin se služi kreacijom umesto rekonstrukcijom, i uspešno – uz par literarnih trikova – poražava nečastivog.

„Molitva“ je osmo poglavlje od dve table i u celosti je bez reči. Ovo je vizuelni prikaz Očenaša, i prikladno tome Otac se spušta i odvodi protagonistu na jedino mesto gde će, nakon mukotrpnog puta, naći mir. Deveto poglavlje, „Ejdetski kraljevi“, ga pokazuje po prvi put smirenog, ne aberaciju samog sebe. Njegovo žensko Ja prilazi i stapa se sa njim, a poznate slike kuće i stripova se vraćaju na trenutak. Protagonist seda i čeka epilog. A „Epilog“ je na dva polja: na našem, ljudskom polju osoba izvršava samoubistvo i odvode joj telo na sahranu; na drugom, astralnom polju, protagonist i cura na Jednorogu/Pegazu, verovatno Katarza, konverziraju pogledima, te ga ona zagrljajem odvodi u večnost. Pred grobom stoji trudna deva sa novim, reinkarniranim bićem u najavi. Metanoja je ovim činom kompletna.

Propratni film „Duhovi Metanoje“ daje odgovore na pojedina pitanja u albumu. Naime, matora i oronula kuća zapravo postoji, i deo je Onirikovog života i odrastanja onoliko koliko i stripovi raštrkani po njenom podu. Sam film je bez dijaloga, a maltene uprošćava priču stripa do tačke gde su i po nekoliko tabli pojašnjene jednim jedinim pokretom. Autor je jedan svoj mučniji period predstavio u vidu alternativnog, crno-belog, grubog, nekonvencionalnog stripa, a onda dao ne jedan, već dva duža komentara na isti – prvi u vidu „Pačvorka“, drugi u vidu „Duhova Metanoje“. U principu, album predstavlja preporođenog Urukala, ako ne i preporođena gledišta na sopstveni svet, sopstvenu okolinu i generalno sopstvo. Autor je voljan da dekonstruiše sebe do poslednjeg atoma, da spaja naučne i verske ideje sa psihološkim, ezoteričnim, magičnim i iracionalnim. Figurativnom torturom i kasnijim ubijanjem sebe, dolazi do konačne tačke kada to može da podeli sa svetom koji je iskritikovao. I naravno, ono što vredi reći je da strip nije beznadežan, tj. nije bez nade. Iako je ovo evidentno samo u „Pačvorku“, u celini „Metanoja“ je jedna lepo zaokružena celina, gde je čovekova duša prošla kroz maltene sva stanja svesti – materijalna i eterijalna, kao i ono najgore, ljudsko stanje, odnosno stvarnost – i našla ekvilibrijum.

Dela poput „Metanoje“ Vanje Onirika Urukala su raritet na domaćoj strip sceni. Iako bi ih svrstali u alternativu, ovo je više kategorija za sebe, „trip-strip“, preispitivanje forme koliko fizički toliko i tematski. A s obzirom na to koliko je album krcat ezoterijom, nematerijom i misterijom, teško ga je i tematski i po poruci upakovati u bilo kakvu kategoriju. „Metanoja“ je, ako je za vajdu, savršena reprezentacija svog imena – potpuno preporođena iznova i iznova.

Ivan Veljković
Ivan Veljković
Misli o stripu, pokatkad i filmu, bačene na digitalni papir i puštene u etar.