fbpx
spot_img

Šuntavilo šestočulnog šarma (Šta?)

Ponekad je teško napraviti dobar eksperimentalan film. Pogotovo ako hoćete da uključite žestoko kontroverzan humor, gadosti, urnebes, dreku, ciku, viku, pomalo muzike i sveukupne povezane nepovezanosti. Još je teže uraditi to kao kolaboraciju s ne još jednim, već još dva režisera. Ali eto, desilo se. Kacuhito Išii, Hađime Išimine i Šunićiro Miki, gomila kamera i specijalnih efekata, kao i tona dobrih glumaca – „Šašava šuma: Prvi kontakt“, dame i gospodo!

foto: filmresult.com
foto: filmresult.com

U originalu „ナイスの森: The First Contact“ (Naisu no mori: Za fastu kontakto; da, izgovor engleskih reči ume da bude čudan kod Japanaca, i da, drugi deo naslova je na engleskom), ova razbidosada od filma je puštena s lanca davne 2005. godine, i na žalost nije naišla na dovoljno veliki odziv publike koji i te kako zaslužuje. Sam film traje preko dva sata, sa pauzom između. Ali najiskrenije rečeno, ta pauza je verovatno jedina negativna stvar oko ovog filma. Sve ostalo je prosto odvaljeno od života, jedna prebrza vožnja ringišpilom od koje vam se istovremeno i povraća i ide na nju opet. Blend naučne fantastike, apsurda, komedije, recimo čak i satire, i naravno gadosti, ovaj film isporučuje sve ono što niste ni znali da vam treba, ili da može da vam treba. Ali naravno, ludilo nije tu ludila radi, i ono ima svoju vezu. Kao i svaki kasvetni nebulozan film, „Šašava šuma“ je sastavljena od kraćih skečeva, vinjeta sa različitim pričama o različitim ljudima. I skoro uvek istim glumcima. E sad, skoro sve te priče su zapravo povezane. Lik koji je glavni u jednoj priči će biti sporedan u sledećoj, a tek pomenut u trećoj ili deo nekog imaginarnog tripa u četvrtoj, ili će isti glumac glumeti drugog lika u petoj. Pomnožite to sa petnaest, za otprilike svakog relevantnog lika, pa onda pomnožite sa još trideset i šest, čisto za svaku moguću kombinaciju gorenavedenog, i eto vam fabule filma.

A kakvi i koji su to likovi u pitanju? Pa, recimo, tu su Gitara braća, trojica večitih neženja i gubitnika. Najstariji (glumi ga veteran Susumu Terađima) je siroti gubitnik koji drži kupaonicu na toplotnom izvoru i koji putem čudnih tehnika  (Kabuki ples, na primer) želi da se unapredi kao muškarac. Srednji brat (glumi ga sada megapopularni Tadanobu Asano) svira gitaru i konstantno vežba na istoj, komponujući silne numere. Najmlađi (Endrju Alfieri, inače njegova jedina uloga ikada) je mali i debeo i jede. To je to. Plus je belac. Ne Japanac. I naravno, svi trojica žele da navataju ženske. Od drugih likova tu su i tri tračerke, koje idu konstantno u kupaonicu najstarijeg Gitara brata, i pored prosečnih tračeva govore i o natprirodnim. Tu je mladi par Takefumi-Noči (glumac Rio Kase i glumica Erika Saimon) koji se muvakaju što u pravom životu, što u snu. Tu je i sitna Hataru cura (Maja Bano) koja smorena sanja o tome kako se bori protiv amorfnih masa. Tu su i dva TV voditelja koji se međusobno…pa, nema pravilne reči koja opisuje to ludilo. I naravno, tu je i sijaset animacija koje su psihodelične na kub, kao i gadnih situacija poput muženja matorih ljudi i sviranje instrumenata koji su u stvari ljudske mutirane kreature i koje se sviraju na najnezgodnije moguće načine.

Zbunjeni? Drago nam je.

foto: cinematiccatharsis.blogspot.com
foto: cinematiccatharsis.blogspot.com

Naravno, konfuzija nije jedini cilj ovog filma. Veliki delovi istog imaju iznenađujuće sličnosti sa nekim stvarnim životnim situacijama. Na primer, Gitara braća su maltene savršena predstava trojice likova koji su propaliteti u svakom svom smislu. Jedan je toliko zagoreo da će sve da proba da nađe ženu. Drugi se trudi da bude nešto što nije, da bude „d kul kid“. Treći je premlad i predebeo da se uopšte trudi da razmišlja u tom pravcu. Naravno, na pamet vam padaju asocijativne individue iz sopstvenog života koje isto to rade. Sigurno da imate i vi tog druga ili tu drugaricu koji su toliko zapeli za dečkom/devojkom da posežu za Facebook provodadžisanjem od strane drugarica/drugova, te da im se sve servira na tacnu bez truda. Ili likove koji su spremni da se pobiju sa dečkom neke cure samo zato što je oni žele. Ili naroda koji je spreman da laže oko toga šta voli i šta mu se sviđa da nabavi željenu personu. Sve to je lepo vidljivo ovde. Ili recimo Hataru cura. Praktično je kliše nabrajati sitnu dečicu kojima je toliko dosadno da rade domaći da pribegnu fantaziranju, što Hataručica i radi. Ili recimo tračare. Koja god da je tema u pitanju – a razmenile su vanzemaljce, džinovsko drvo koje snabdeva ceo komšiluk cepanicama za potpalu i lika piskavog glasa – te tračare se upravo ponašaju kao one vaše komšike koje vam ne daju mira kada idete u prodavnicu i koje će diskutovati o vama satima nakon što ste ih ostavili iza sebe dok ste išli svojim poslom. Pa i ovo dvoje zaljubljenih i njihove igrarije – ništa što se ne vidi kod ljubavnika en generalle.

Ta doza prikrivene realnosti je jedan od elemenata koji ovaj film čini remek-delom potpunog i vrlo namernog debilizma. Drugi je međupovezanost priča. Polovina muškaraca koja se javlja duž filma zajedno ide na tzv. „sastanak samaca“, gde momci, okupljeni na jednom javnom mestu, idu na kolektivni sastanak na slepo sa nepoznatim, ali vrlo verovatno zgodnim curicama. Jedna od tračerki pominje upravo Takefumija – momka u zaljubljenom paru – kada govori o vanzemaljcima, a ista ta tračerka pokazuje interesovanje za najstarijeg Gitara brata. Hataručica ide u istu školu kao veći deo srednjoškolske dece, u istom razredu. Tu ide i Takefumijeva cura Noči. A tu ide i srednji Gitara brat. I naravno, veza ima još, i previše za nabrajanje. I sve su simpatičnije odgledane nego opisane.

foto: fort90.com
foto: fort90.com

Sve ovo nas sada vraća na pitanje množine režisera, tematike i prođe kod publike. Ovakvi filmovi su namenjeni da pomere gledaocu percepciju stvarnosti. Pored prilike režisera da se poigravaju svojim zanatom, ovi filmovi nude i jedan novi prozor u najmanje jedan novi i zanimljivi svet, prepun šljaša i tematskog trčanja, ali prožet i nekim sitnim (možda ne ni toliko sitnim, ipak) parčićima mudrosti i svakodnevnice. Naravno da neće dotaći svakoga, pogotovo ako su potekli iz kulture koja se dijametralno razlikuje od one kojoj je prezentovana – Srbija i Japan imaju toliko različite kolektivne i individualne mentalitete da može najmanje trideset knjiga da se napiše o tome. Ali ako iole mogu da zaintrigiraju onog crvića zvanog „ljudska radoznalost“, pa posle toga još lepšeg crvića „ljudska mašta“, onda definitivno uspevaju. A ovaj film je dokaz toga.

Na kraju krajeva, autor teksta će parafrazirati sebe i nanovo potegnuti onu pauzu usred filma. Ako je jedina negativna stvar oko filma njegov prekid, onda daljeg dokazivanja ne treba. „Šašava šuma“ čeka na nove gledaoce, i dočekaće ih upravo onim miks-tablama i pojačalima koje Šumske muzičarke (inače, prelepa scena tamo pred kraj filma) koriste da kreiraju nove zvukove. Takva pozivnica se ne propušta, a takva šuma se ne ostavlja neposećenom.

Ivan Veljković
Ivan Veljković
Misli o stripu, pokatkad i filmu, bačene na digitalni papir i puštene u etar.