fbpx
spot_img

Svetlana Janković Mitić: Baš i nije neka fora!

Gledam se u ogledalu i pokušavam da se ne smejem. Ličim na Tutankamona, nedostaju mi samo skiptar i kruna. Sva šljaštim od zlata i moju uživanciju od pola sata, uništio bi i najmanji pokret na licu. O čemu se radi?! Dobila sam pre nekoliko dana na poklon piling masku za lice pomešanu sa dvadesetčetvoro karatnim zlatom – direktno iz Egipta! Vešto prstima napipavam krajeve premaza, povlačim stvrdnutu masku koja liči na zlatastu pokožicu naviše i – tretman je gotov. Ostaje mi u ruci želatinasta masa koja ima poluprovidni oblik lica, zajedno sa otvorima za oči, nos i usta…i nehotice, setih se situacije od pre trideset godina otprilike, kada sam po prvi put u životu upotrebila takvu vrstu maske, naravno manje luksuznu, ali sa istim načinom uklanjanja sa lica.
Bila sam relativno mlada mama dvojice dečaka. Oni su
bili i ostali moja najveća radost, a dok su bili mali, predstavljala bih ih rečima: starijeg sa „moj prvi cvet“, a mlađeg „moj drugi cvet“…fino, sada bi moja Sara, kojoj sam baka – tetka i koju takođe obožavam, dodala za sebe u istim godinicama: „Treći cvet, ide u Mek!“ Naravno, radi se o Mekdonaldsu, ali to je tema za posebnu priču.
Elem, maska se po prvi put pojavila na tržištu praćena bučnom i uočljivom reklamom, nudeći mladost i savršeno lice – odmah i smesta! Koja bi od žena koje drže do sebe odolela takvom iskušenju ? Ja nisam! Potražila sam je i kupila u najbližoj prodavnici kozmetike i požurila kući, ne bih li je što pre isprobala.
Suprug je bio na poslu, dečaci se igrali autićima u jednom uglu velikog dnevnog boravka.“ Super, “ mislila sam, „pravi momenat, neće mi niko smetati, imam i ja dušu…red je da se malo posvetim sebi.“ Odoh do kupatila, umih se i namazah masku u debljem sloju preko lica. Zatim, pravo na kauč da ipak budem blizu dece sledećih pola sata. Maska je bila providna, imala je blagu, gotovo neprimetnu zelenkastu nijansu jer je bila od bilja. Prijatno je hladila i zatezala lice, a ja sam ležala opušteno i naravno, očekivala „čuda da se dese“, kao u onoj pesmi o Miljacki.
Odjednom, trže me iz snatrenja rasprava dečaka oko autića, najmanje u C – duru! “ Neću ovaj plavi, hoću crveniiiii“, vikao je mlađi uporno, spreman da se raspravlja do besvesti. “ E, ne dam ti ga, to je meni tata kupio!“, odgovara stariji i ne popušta nikako. Ja promumlam nekako sa kauča da se smire i dogovore, jer se maska već donekle stvrdnula i nisam mogla čestito ni da otvorim usta. Ne vredi, neće ni da registruju šta govorim, već se natežu oko igračke i vika polako prelazi u ciku, a zatim i u dranje:“ Daj mi jeeeee!“, urla mlađi. „Neeeeću!“ odzvanja odgovor starijeg. Meni se već čini da se čuju do poslednjeg sprata zgrade, i namah mi padne na pamet da uradim nešto što će ih sigurno ućutkati i prizvati pameti.
„Sram vas bilo, ne mogu ni da odmorim od vas! Sada ću od muke da oderem kožu sa lica!“ I skočih sa kauča, dohvativši krajeve već osušenog premaza i krenuh da ga skidam sa dramskim pauzama, kao na horor filmu! Deca su odmah ućutala i zgranuto gledala u „kožu“ koju sam „od muke“, drala sa lica. „Ma – ma – ma -mice, nećemo više, bićemo dobriiii“, obojica su obletali oko mene, moleći me da prestanem. Videvši da sam zaista preterala, da im oteram strah, počela sam da se smejem…i dalje su stajali i buljili u mene i tek im ništa nije bilo jasno. „Ma, klinci, htela sam da se smirite, ovo je samo takva maska za lice… „, objasnila sam im pokazujući na tubu koju sam prethodno ostavila na stolu. Bez obzira na objašnjenje moja deca su mirovala par sati, povremeno me zabrinuto zagledajući. Onda sam im u šali rekla ono čuveno: „Taram, taram beca – tako se varaju mala deca!“ To ih je već sasvim opustilo, nastavili su da se igraju kao da ništa nije bilo. Kad sam sledeći put stavila masku, nisu ni obratili pažnju na to.
Oni su sada zreli i odrasli ljudi, ali ja ni danas sebi ne mogu da oprostim ovu neslanu šalu, svesna u ovim godinama da je to za njih sigurno bilo traumatično iskustvo. Ipak, teši me to da smo im u globalu obezbedili srećno i bezbrižno detinjstvo u okrilju jedne složne porodice koja je opstala, bez obzira na ona strašna vremena vezana za devedesete godine prošlog veka.

Svetlana Mitić
Svetlana Mitić
Rođena 1955.godine u Beogradu. Sticajem okolnosti, detinjstvo i mladost provela u Prizrenu, na Kosovu i Metohiji. Nakon završene gimnazije, diplomirala na Filozofskom fakultetu u Prištini, odsek - Jugoslovenska književnost i srpski jezik. Uglavnom je radila u svojoj struci kao profesor književnosti, sve do odlaska u penziju. Još kao student se iskazala na književnom planu, pišući pesme, eseje, pripovetke i druge kraće forme. Intenzivno se bavi stvaralaštvom na tom planu od 2014.godine kada je, iz ljubavi prema najmlađima, počela da piše priče i pesme za decu, sa akcentom na univerzalnim poukama o dobroti, skromnosti, ljubavi, međusobnom poštovanju i prijateljstvu. Osim priča i pesama za decu i odrasle, i dalje piše eseje, prikaze i recenzije. Veoma uspešno sarađuje sa el. časopisima "Pokazivač" i "Kraljevskim novinama", a njena "Pesma za Aleksu" protiv nasilja u školama, izazvala je veliku pažnju šire javnosti i štampe. Takođe je zastupljena u mnogim zbornicima savremene srpske poezije.