fbpx
spot_img

Svetlana Janković Mitić: Crtica iz života „Zvučno pismo“

Ne verujem da sam imala više od četiri godine. Đavolak mali, volela sam da brbljam i da, kao žensko i mlađa, uvek budem u prvom planu.
Veče…kraljica peći širi toplinu, čuje se prijatno pucketanje vatre. Brat i ja, sveže okupani, nahranjeni, pripremamo se za jedan veličanstveni događaj.
Televizija još nije stigla u naš mali grad daleko u provinciji. Imali smo radio, a eto, te večeri je tata doneo iz svoje škole ogroman magnetofon. Gledali smo u to čudo brat i ja, i nikako nam nije bilo jasno kako će to naši glasovi ostati zabeleženi na tim uskim braon trakama koje se vrte u krug. O čemu se radi? Tata i mama su rešili da na ovaj način pošalju zvučno pismo baki i deki u daleki Beograd; da nam čuju glasove jer smo kod njih išli samo jednom godišnje za veliki raspust.
Tata je snimio mamu i njega, a zatim je došao red i na nas decu.
Naravno, ja se nisam dala…nije me bilo briga što je brat stariji i što treba, po nekoj logici, prvi da priča i peva. Sećam se da sam ga odgurnula. „Ocu ja! Ocu ja! “ Iz sveg glasa sam zapevala: „Oj, koco, koco, clno oko…“
Brat je sačekao da ja završim, a kada je najzad došao red na njega, gledajući u te koturove trake, ljutito i natmureno je rekao: „Neću da pevam…koliko tu metara ima da se peva!“
Brata više nema, a nema ni tate, mame…ne postoje reči kojima bih mogla da opišem tugu i beskrajnu prazninu koja je ostala iza njih.

Povodom crtice iz života “ Zvučno pismo”, citat iz “ Mandoline Kapetana Korelija”, Luja de Bernijera:

“ Kada oni koje voliš umru, treba da živiš I za njih. Da gledaš stvari kao njihovim očima.Da se sećaš šta su oni govorili I da sam koristiš njihove reči. Budi zahvalan što možeš da radiš stvari koje oni ne mogu I da isto tako osećaš tugu zbog toga.”

Svetlana Mitić
Svetlana Mitić
Rođena 1955.godine u Beogradu. Sticajem okolnosti, detinjstvo i mladost provela u Prizrenu, na Kosovu i Metohiji. Nakon završene gimnazije, diplomirala na Filozofskom fakultetu u Prištini, odsek - Jugoslovenska književnost i srpski jezik. Uglavnom je radila u svojoj struci kao profesor književnosti, sve do odlaska u penziju. Još kao student se iskazala na književnom planu, pišući pesme, eseje, pripovetke i druge kraće forme. Intenzivno se bavi stvaralaštvom na tom planu od 2014.godine kada je, iz ljubavi prema najmlađima, počela da piše priče i pesme za decu, sa akcentom na univerzalnim poukama o dobroti, skromnosti, ljubavi, međusobnom poštovanju i prijateljstvu. Osim priča i pesama za decu i odrasle, i dalje piše eseje, prikaze i recenzije. Veoma uspešno sarađuje sa el. časopisima "Pokazivač" i "Kraljevskim novinama", a njena "Pesma za Aleksu" protiv nasilja u školama, izazvala je veliku pažnju šire javnosti i štampe. Takođe je zastupljena u mnogim zbornicima savremene srpske poezije.