fbpx
spot_img

Svetlana Mitić: Devojčica, krvava ruka i pas

Trinaesti vek i petak trinaesti. Na hridini pored zapenušanog mora uzdiže se stari, tajanstveni zamak. Okruživale su ga visoke zidine sa otvorima za topove, strelce i one koji na neželjene posetioce sipaju vrelo ulje i vodu.
Ponoć. Crni oblaci su prekrili nebo. Munje su gromoglasno parale svojom svetlošću tminu koja je bila crna, crnja od najcrnje zle slutnje. Vitez je išao dugim hodnikom držeći u ruci sveću. Plamen je drhturio u mraku bacajući avetinjske senke na zidove hodnika ukrašenog mnogobrojnim portretima slavnih predaka.
I onda, jedno mesto na zidu je počelo da puca. Pukotina se polako širila naniže,a iz nje se pojavila krvava ruka…
Tajac. Gro-plan krvave ruke nekog ko je zazidan u zidu, učinio je da napetost kod publike  poraste do maksimuma. Devojčica se nesvesno još više skupi na svom sedištu. Gledala je bez daha, ne primećujući da joj se strah uvukao u kosti, u srce, u svaku ćeliju mozga.
Prošlo je nekoliko dana. Kada bi završila sa obavezama u školi, devojčica se najradije igrala u svom dvorištu sa psom Džonikom. Ulični pas, prljavobele boje je dolutao jednoga dana u dvorište i tu – ostao! Brzo je postao miljenik svih ukućana.
Kuća je bila dvospratna i sa dva ulaza. Sa prednje strane se izlazilo direktno na glavnu ulicu, a sa zadnje strane silazilo se prvo na međusprat, pa tek onda u prizemlje. Tu je dugačak, uzan hodnik vodio do zadnjeg izlaza, pravo u dvorište. Bočno su bila vrata za podrum, kupatilo, a tu je bila i ogromna niša u kojoj se čuvala zimnica.
Elem, te večeri su svi bili u dnevnom boravku i gledali na televiziji neku zanimljivu emisiju. Devojčica je morala da ode do kupatila. Po nekom automatizmu i ne razmišljajući, sišla je niz stepenice do hodnika. A onda je stala kao ukopana! Polumračan hodnik se pružao ispred nje, zjapio je kao čeljust neke divlje životinje, a prekidač za svetlo je bio tek negde na sredini. Sledila se od straha…scena iz filma je u njenoj glavi bila tako živa, samo je sada videla hodnik bez kraja u SVOJOJ kući i napukli zid iz kog se sprema da izviri nečija krvava ruka. Nije bilo šanse da uđe u tu zamku strave! Uspaničeno je razmišljala šta da radi.
A onda se čulo ono poznato. Vau! Vau-u-u! Lajao je razdragano Džonika, osetivši da je devojčica tu u blizini. Skakao je kod izlaznih vrata hodnika, njuškao i dozivao lajanjem da ona izađe i poigra se sa njim. „Ma, ovo je glupost, ono je bio samo film! I mama kaže da je na filmu sve moguće“, ohrabri se devojčica. Ipak je gotovo trčećim korakom stigla do prekidača za svetlo i kupatila. Još brže se vratila natrag u sobu među poznate, drage i voljene osobe. Niko nije ni sanjao šta je devojčica preživljavala pre par minuta.
Taj strah se ponovio još nekoliko puta te nedelje, ali u mnogo manjem vidu. Na sreću, i tada je u dvorištu bio veseli Džonika da devojčici razbije strah svojim lajanjem. Kao da joj je poručivao: „Ne boj se, ja sam tu, ja te čuvam!“

Prethodni tekst
Sledeći tekst
Svetlana Mitić
Svetlana Mitić
Rođena 1955.godine u Beogradu. Sticajem okolnosti, detinjstvo i mladost provela u Prizrenu, na Kosovu i Metohiji. Nakon završene gimnazije, diplomirala na Filozofskom fakultetu u Prištini, odsek - Jugoslovenska književnost i srpski jezik. Uglavnom je radila u svojoj struci kao profesor književnosti, sve do odlaska u penziju. Još kao student se iskazala na književnom planu, pišući pesme, eseje, pripovetke i druge kraće forme. Intenzivno se bavi stvaralaštvom na tom planu od 2014.godine kada je, iz ljubavi prema najmlađima, počela da piše priče i pesme za decu, sa akcentom na univerzalnim poukama o dobroti, skromnosti, ljubavi, međusobnom poštovanju i prijateljstvu. Osim priča i pesama za decu i odrasle, i dalje piše eseje, prikaze i recenzije. Veoma uspešno sarađuje sa el. časopisima "Pokazivač" i "Kraljevskim novinama", a njena "Pesma za Aleksu" protiv nasilja u školama, izazvala je veliku pažnju šire javnosti i štampe. Takođe je zastupljena u mnogim zbornicima savremene srpske poezije.