fbpx
spot_img

Svetlana Svetlana Mitić : Misija – Mars

Misija – Mars!

Trebalo je dočekati sledeću noć i susret sa Posmatračima! Novak je čitavog dana bio u nekakvom čudnom bunilu. Išao je u školu, učestvovao u svakodnevnim obavezama, ali je sve to radio po nekom automatizmu, kao da je robot ili još gore – zombi! Mučilo ga je ono što je video u “ uslovnoj“ sferi. Misli su sustizale jedna drugu, mnogobrojna pitanja takođe, užasnut je bio saznanjem o tome kakva katastrofa može zadesiti čovečanstvo, ako se nastavi sa nemarom prema životnoj sredini.
“ Moram da uradim zadatke iz matiša za sutra“, idem odmah u svoju sobu.“, reče roditeljima posle večere. Oni ne posumnjaše ništa, znali su da je Novak odgovoran kada su školske obaveze u pitanju. I zaista, dečak nije slagao roditelje,uradio je te zadatke, prisilivši sebe kako – tako na koncentraciju. Vreme je zatim prolazilo sporo…očajno sporo!
Kad se sve stišalo i kada su ostali ukućani već bili u dubokom snu, pojaviše se svetlosne kugle u uglu sobe. “ Dugujete mi neke odgovore“, obrati im se Novak tiho,obradovan zbog ponovnog susreta, a ujedno i uznemiren onim što ga je mučilo čitavog dana.“ Je l’ moguće da će naša planeta doživeti onakvu sudbinu? Kako to da su naučnici i predsednici država dozvolili tako nešto? Mora da je postojalo neko rešenje…“ “ Polako, Novače, smiri se“, reče mu jedan od Posmatrača. “ Zaboravio si da smo ti rekli da je to “ uslovna “ budućnost Zemlje kao planete. Naučnici sigurno nisu sedeli skrštenih ruku, ne brini. Vodimo te noćas u sledeću “ uslovnu“ sferu, moguću budućnost koja takođe isključivo zavisi od same ljudske rase.“ Lakše bi odmah Novaku kad je to čuo. Jedva je stigao da kaže kako je spreman za put, kad oseti da njega i njegove saputnike usisava neki energetski vrtlog – verovatno crvotočina u vremenu.
Probudio se u prostoriji čistoj i gotovo prozračnoj koja je umesto zida na jednoj strani imala ogroman ekran. Ležao je na nečemu što je ličilo na vodeni krevet. Neko je očigledno pratio šta se dešava jer se u istom trenutku upali ekran, a nevidljivi spiker progovori Novakovim, srpskim jezikom! “ Želimo prijatan boravak na Marsu dragom putniku iz daleke prošlosti. Ljudi su naselili crvenu planetu pre više vekova…atmosfera je obogaćena kiseonikom jer smo uspeli da odgajimo drveće i ostalo bilje, donevši seme sa Zemlje.“ Njegovo izlaganje o istoriji osvajanja Marsa pratio je dokumentarni film, koji je Novak odgledao razrogačenih očiju. Pred kraj pomisli: “ A šta je sa Zemljom?“ Neko je verovatno čitao njegove misli, jer odmah stiže odgovor sa ekrana: “ Zemlja je tamo gde je i bila, ali je zbog prenaseljenosti deo ljudi morao da krene u ovaj pionirski poduhvat. Zahvaljujući čuvenom naučniku Tesli i njegovom nastavljaču ( reče njegovo ime i prezime, na šta Novak poskoči od radosti), energija je postala dostupna svima. Takođe smo je imali u beskrajnim količinama, tako da smo mogli da se otisnemo u svemir, odnosno na Mesec i Mars prvenstveno. Zemlja je spasena jer se prestalo sa štetnim emitovanjem gasova…i dalje je plava i zelena, ne brini.“
Ekran se ugasi, a odnekud se pojaviše Posmatrači. Krajnje ozbiljno upozoriše dečaka: “ Novače, nismo te ovde doveli tek tako. Nije sve idealno u prošlosti kao što ti SADA izgleda. Ti znaš da imaš misiju i da si izabran upravo zbog svojih sposobnosti. Za par sati imaćeš sastanak sa jednim od najumnijih ljudi ovde…dobićeš od njega zadatak koji ćeš obaviti u određeno vreme po povratku na Zemlju.“
Nakon malih priprema, izađoše napolje. Novak je imao utisak da je jedan od glavnih aktera u futurističkom filmu po temi iz Orvelovih romana. Kola različitih oblika i boja letela su po određenim rutama između ogromnih zdanja i visokih solitera koji su parali nebo sivkaste boje, a neka veštačka svetlost je zamenjivala toplotu sunca. Atrakcija su bila za Novaka dva meseca na nebu. Ljudi su išli svojim poslom, ali su mu i oni bili čudni, onako visoki, izduženih glava i ušiju, bez obzira na pol.
Uskoro se našao pred nekim starijim čovekom koji se naginjao nad njim, onako malim, predstavivši mu se imenom, prezimenom i titulom. Primetio je da su Posmatrači nestali, ali nije imao vremena da razmišlja o tome, jer je marsovski naučnik, posle dobrodošlice nastavio:“ Nadam se da ti se ovde dopada. Sve je ovo delom i tvoja zasluga…čuo si već da će te istorija čovečanstva slaviti. Ali, osim besplatne energije po Teslinoj zamisli, ti imaš još jedan važan zadatak. Znamo da su Teslini planovi zrakova smrti kod tebe…daćemo ti posebne matematičke formule i instrukcije kako bi mogao tu mašineriju da preurediš tako da još bolje funkcioniše. Naime, prema Zemlji leti ogroman asteroid koji je može uništiti u trenu! Ti zraci ga mogu odbiti dalje od nje, a možda učine i da se raspadne u sitne, bezopasne deliće.“ “ Ali, kako ću ja to?! Ja sam dečak, još sam u osnovnoj školi!“ Nasmeja se stari naučnik i umiri ga rečima:“ Ne brini, dokaz da ćeš uspeti je to što si ovde, a i činjenica da naša draga zemlja još postoji – življa nego ikad! Kada teleskopi i ostali instrumenti izračunaju putanju asteroida, ti ćeš već biti u zrelim godinama, stručnjak svetskog renomea. Sada ćeš samo dobiti neophodne informacije kako bi se ta opasnost prevazišla. Ali, ne onako kako je onda Tesla uradio sa tobom. Mi smo prevazišli olovku, papir i slične materijale koji mogu propasti…sedi ovde.“
Novak sede na nešto što je ličilo na stolicu, a to nešto kao da ožive i obuhvati ga nežno, tako da je dečak imao utisak da se nalazi u toplom, majčinom krilu. Bio je već u dubokom hipnotičkom snu dok mu je sprava utiskivala u podsvest sve ono što je trebalo da zna kako bi sprečio propast kolevke čovečanstva, planete Zemlje!
Posmatrači su ga čekali. “ Neću izneveriti ni vas, ni ljudski rod, ni moju voljenu planetu! Idemo nazad, moje vreme će tek doći…moram da učim, usavršavam se, čekaju me veliki zadaci.

Svetlana Mitić
Svetlana Mitić
Rođena 1955.godine u Beogradu. Sticajem okolnosti, detinjstvo i mladost provela u Prizrenu, na Kosovu i Metohiji. Nakon završene gimnazije, diplomirala na Filozofskom fakultetu u Prištini, odsek - Jugoslovenska književnost i srpski jezik. Uglavnom je radila u svojoj struci kao profesor književnosti, sve do odlaska u penziju. Još kao student se iskazala na književnom planu, pišući pesme, eseje, pripovetke i druge kraće forme. Intenzivno se bavi stvaralaštvom na tom planu od 2014.godine kada je, iz ljubavi prema najmlađima, počela da piše priče i pesme za decu, sa akcentom na univerzalnim poukama o dobroti, skromnosti, ljubavi, međusobnom poštovanju i prijateljstvu. Osim priča i pesama za decu i odrasle, i dalje piše eseje, prikaze i recenzije. Veoma uspešno sarađuje sa el. časopisima "Pokazivač" i "Kraljevskim novinama", a njena "Pesma za Aleksu" protiv nasilja u školama, izazvala je veliku pažnju šire javnosti i štampe. Takođe je zastupljena u mnogim zbornicima savremene srpske poezije.