Hej sviraču,
Zašto sviraš pjesme tužne,
Tako sjetne
Zar ne vidiš da budiš
Uspomene davne, ružne
Koje bi srce u zaborav da metne.
Da ih ušuška u ovoj
hladnoj zimskoj noći,
Da ih sebično sakrije
Kao da ih ni bilo nije?
Ali, tvojom krivicom
opet će doći.
Zašto ovu ploču
Čemu ova pjesma
da se pjeva svima
Zašto otvaraš kutiju sa
ožiljcima?
Zasto svi tonovi tiho šume,
A samo na refren „zar zaboravljaš…?!“
Čuje se krik kleti
A srce iz grudi hoće da poleti?
Sviraču prestani
Ko brata te molim,
Tako mi svega što volim.
Eto, pjevaj, ko ti brani
Samo ne ovu pjesmu.
Stani.
Nek teče druga,
treća… peta ..
Nije ni važno koja
Nista mi to ne smeta
Samo nemoj ovu
što nekad bješe samo moja.
