Duša može da se ošteti trajno.
Kad te prožvaću sistemski, isjeku na ravnomjernu parčad, dugo ne budeš dobar ni sebi, ni drugima.
Mrtav si, bez volje za disanjem. Osmjehom. Dahom.
Povukao bi se u toplu postelju, pokrio ćebetom do nosa. Kao da nisi nikada ni disao. Tačnije, na nekadašnje disanje te sjete uspomene nekog drugog života i vremena. Nekog drugog tebe.
Koliko će ti trebati vremena da se vratiš u život?, pitaš se. Zavisi od dubine rana i kako ti je meso satkano da se poveže u fine ožiljke. Ponadaš li se prerano, vjerovaćeš da te je smrt stigla prije nego ti je tijelo ugaslo. Da si ostario naglo. Da nemaš razlog više za forsiranjem pluća da se uzdižu i spuštaju, pune te kiseonikom.
Od vatre si satkan, sjeti se.
Dovoljno jak udah može raspaliti plam po sredini bića, ne prestaj da dišeš. Bori se.
Iscjelićeš.
