30. godina nove ere
Noć je bila vedra, protkana oporim mirisom usahle krvi i muke u kricima stradalnika. Čekala je da svi odu, da bi ga dotakla i čula njegov glas. Sva učenja koja je primila za života od majke njegove i ostalih sveštenica nisu mogla da ugase bol. Parala joj je krvne sudove i kidala meso, kao da je i sama bila razapeta i ostavljena na milost lešinarima. Mogla je da ga osjeti, oduvijek.
Izgrebanih koljena i poderanih dlanova od oštrog kamenja, dopuzala je do njega. Slabost je ophrva i dade sebi dozvolu da zajeca. Mokrim obrazima i usnama ljubila je krv na njegovim stopalima u kojima je, tek neprimjetno, i dalje pulsirao život.
- Marija… – progovori tiho, ne otvarajući oči. Znao je da jedino ona neće moći da u potpunosti prihvati usud koji je i sam prigrlio ne bi li ujedinio ljudski rod.
- Tu sam… – odgovori tiho, plašeći se da je ne čuje čuvar koji bješe usnuo nakratko.
- Ne plači, Marija. Vratiću se… – šaputao je.
- Obećaj mi… obećaj… – jecala je.
- Imaj vjere u mene na samrti tijela koje mi trune, jer će moja duša konačno biti slobodna! Samo je čuvaj…
- Koga? Mati tvoju?
- Ne, ona zna… Čuvaj život koji, u tvojoj utrobi, upravo cvjeta. Neka bude kćer svoje majke. Poput krvavo crvene ruže koja bode, a opojno miriše… Neka bude krv moje krvi, glasa snažnog poput orkanskog vjetra, da se daleko čuje…
Spustila je dlanove na stomak. Toplina i širenje mekanih latica tek otvorenog pupoljka pulsiralo je u njenoj materici. Nastaviće njegov put. Svoj put. Istinu. Stvaranje. Svjetlost.
…Zoveš se Sophia. Budi buđenje kreacije u svakoj ženi u kojoj bude i kapljica tvoje krvi, vjekovima u budućnosti…
…Zoveš se Sophia. Snaga si očeva i smjelost majčina da prkosiš zlu, karikama i zidovima koji ti čine granice.
…Zoveš se Sophia. Ljubav si naše ljubavi u kojoj je utkana ljubav za prijatelje i neprijatelje cijelog svijeta. Onako kako i sam Bog voli.
…Zoveš se Sophia. Jer si udah mog udaha i dahom svojim daćeš život mnogima kojima je duh zamro u još živom tijelu.
…Sophia… značićeš najviše u vremenu kada žene budu zarobljene u prividu slobode.
…Sophia… budi im svjetlost.
22.02.2019.
Bila sam spremna. Udahnula sam duboko i zatvorila oči. Jak poriv, poznat, nikada objašnjen, cvjetao je u mojoj utrobi a njegov sladunjav miris opijao je svaku ćeliju mog tijela. Bio je tu, oduvijek, koliko god da sam se borila i sklanjala ga. Pokušavala da se uklopim u ostatak svijeta i podredim aršinima društva – nije išlo. Potreba da kriknem i izbacim sve ono što sam stvorila u umu i svojim rukama nikada nije bila toliko jaka! Jagodice na prstima su pucketale poput drveta u plamenu.
Iza sklopljenih kapaka slika je bila živa. Držeći se za ruke, u krugu, bile smo pozvane. Prozvane. Željne kreacije, priznanja, mekoće, lakoće. Pulsirale smo poput Zemlje. Jasno sam čula ritmični zvuk majčine utrobe… Tijelo mi se kretalo u ritmu pulsa. Bile smo jedno, potpuno sinhronizovane.
Najednom se stvorila ispred mene. Blaga, mila, odlučna i srdačna. Prinese usne mom čelu i pomilova me mekanim dlanom po obrazu. Poput majke koja se u isto vrijeme ponosi, raduje i voli. Palcem mi iscrta malenu ružu na mjestu između obrva. I po jednu na unutrašnjoj strani zgloba šake. A onda je klekla na koljena, dohvatila moje članke i na njima oslikala malene crvene ruže. Poklonila se mom rođenju, baš ove godine kada sam već sasvim zrela osoba. Spremna da krenem putem kojim sam i došla. I stvaram ono šta mi je dato. Bila je tako poznata… Kao da je oduvijek tu. Zaplakala sam… U mojoj utrobi nešto mekano i toplo širilo je svoje latice.
Začuh nečiji šapat…
- Da li znate da je u zadnjoj deceniji, najpopularnije ime za djevojčice Sofija?
Sve dobi smisao…
Datum mog rođenja obilježen debelim crnim slovima, tek toliko da se razlikuje od sasvim običnih datuma u crkvenom kalendaru… Dan Blage Marije. Marije Magdalene.
Ime koje sam za ćerku odabrala, naizgled nasumično, jer mi je zamirisala ruža u trenu dok sam ga na papiru ispisivala. Sofija.
Žene koje su ove noći pulsirale u ritmu zajedno sa mnom… otkrile su kap njene krvi i od nje stvorile naljepši ružin pupoljak, spreman na cvjetanje i opojne mirise. Kreaciju i rušenje zidova. Lomljenje granica sopstvenog uma, a onda i tuđih koje ih u rastu sputavaju…
Sve postade jasno. Dio smo nečeg većeg. Stvarajmo.
