fbpx
spot_img

Ti znaš

Vjetar je udario u okno prozora poput dželata. Svaka biljka je u vazicama na prozoru, pognula mu glavu. Nebo je bilo olovno teško. Urotilo se protiv mene. U svemu vidim urotu protiv sebe. Bio sam lud. Samovanje u sobi okupiranoj sjenkama koje plešu po zidu, tih je dana još više šurovalo s mojim ludilom. Jesen se te godine rodila silovito. Bol u grudima je pocijepao nadu. Krpice nade su se zadržale bez ikakvog blistavila. Snage za moja prkosna kliktanja je nestalo. Znao sam da je nema. I nikad neće doći. Ljubav se događala drugima. Ali…

Na krilima prvog jesenjeg daha, u ono čudno doba dugih i jezivih kiša koje čovjek ne vidi, ali bude mokar do kože ukoliko se zadrži napolju kad crno-sivo nebo proplače, pojavila se jedna žena. Tek što sam prestao da vjerujem u čuda. Sudbina se opet sa mnom poigrala. Umoran od čekanja. Umoran od potrage.

Još pamtim miris. Tako je ona došla. Prvo svojim mirisom. A onda me bacila na koljena i razoružala moje gorko samopouzdanje svojom ljepotom.

Ja bona, nemam mnogo. To znaš. Čak sam počeo zaplitati i jezikom. Opijen tobom. Riječi su presahle. Teško ih izvijam na papir. Kako da otkinem komad sebe, a da pritom kažem sve ono što se utkalo tobom u mene, a da priča dobije neki smisao i dostojanstvo koje tako lagano nosiš? Zar sam došao u fazu kad želim nešto reći, ali ne umijem? Često sam budan čekao dan.

Ti si došla u moj svijet. Mirisom. Ljepotom. Čarobnim smiješkom. Prošlo je već dvadeset i kusur godina mog jeftinog života koji ustvari, nije ni imao neku vrijednost, ali jedna jesen nagovijestila je preokret. Trgovao sam svojom dušom. Sladio se bezvrijednom ljepotom. Krasio se slatkorječivim lažima. I igrao se. Igrao se bez ikakvog smisla i želje da potraje. Svaka je to znala.

Nesreća s iznenađenjima. Tako bih ja opisao taj dio svog života. A onda je na krilima septembarskog zraka ulepršala u moj život jedna mala, sretna ptica. Imala je krila željna leta. A ja u let prestao da vjerujem. Čudno je to. Još pokušavam da napišem priču. Priču dostojnu tebe, moja draga.

Osjećam šuštanje listova. To budućnost vidim. Sjediš na malenoj sofi u kutu sobe i listaš knjigu. Naša mala djevojčica ispred tebe opružena, igra se bojama kvareći bojanku. Sjediš, a blago ljeto je na zalasku. Vas dvije u okeanu mojih snova. Da li će samo jedna kap da mi kane na javi, kupajući me u blistavoj savršenosti tvoje blizine? Često se mučim. Tako je kad čovjek u košmaru živi. Bez dodira, iskrenosti…

Evo još se mučim. Pišem, a znam da nemam riječi da pretočim sve ono što osjećam, mislim, vidim, slutim, sanjam…

Nije ovo priča. Ovo je opet trganje mene zarad tebe. Zarad duše koju si spasila. Igra misli je u meni davno otpočela i svaki zaključak je sudarajući se s drugim rađao samo moje sumnje i nikad ništa dobro za mene nije porođeno iz takvog dumanja. Noćima.

A onda opet tvoj miris. Čekaš me. Ja sam tada prvi put kasnio. Ja sam tada prvi puta osjetio drhtavicu u cijelom tijelu. Pitam se kako su moja koljena uspjela da izdrže takav desant ljepote na moju dušu.

Svaka riječ je zakletva. Već od prvog dana. Čisto i do kosti iskreno. Ti znaš koliko suza može da stane u oko jednog lafa.

Ti znaš… Ti uvijek sve znaš. A da li znaš koliko sreće si mi podarila od te jeseni na smrt teške?

A da li znaš da te volim i da ti se još nadam? Da se svaku noć za tebe molim?

Bezbeli da znaš.

Mirnes Modrić
Mirnes Modrić
Modrić Mirnes diplomirani pravnik i iz hobija, onako usput, pisac kratke priče. U književnost sam ušao sa zbirkom kratkih priča „Molitva za ljubav“. Pokupio sam i neka međunarodna priznanja. Sanjar sam i idealist. Budan sanjam. Nedosanjam skoro nikad, ali se ne predajem. Kad govorim o sebi, uvijek se osjećam ko na nekom spoju koji će ubrzo propasti. Zato čitajte što pišem. Često djeliće sebe „lijepim“ na papir. Tako je lakše. I vama, a i meni. A čitajte i ono što nije o meni. Obavezno!