fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Cvet

Foto: Goran Protić

Ko jesenja grana gola,
Pun sam tuge, pun sam bola.
Zasipa mi snežna slana
Sto uboja i sto rana.

Led na usni, led u oku,
Sve reči su zaleđene.
Presušeni krvotoku
Gledaj telo kako vene!

Lažno sunce ne ogrej me,
Daj još leda nebna rako!
Sipaj sneže i zavej me!
Smrkni dane moja štako!

Stopi me u pejzaž sivi,
Kraj puta me zaogrni.
Sto leta me ne oživi!
Ne svanjivaj dane crni!

Raspi me ko seme dahom
Po pejzažu ogoljenom,
Pomešaj ko prah sa prahom
I pritisni dušu stenom.

A kad jednom srce svikne
Kao kamen jurodivi.
Divlji cvet će da iznikne
I sva ljubav da oživi.

Pa kad ona bosa krene
Livade će obojiti.
Prepoznaće lako mene
I suzom me napojiti.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.