fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Iluzija snova

Znači mi kada sanjam o tebi
I kad mi snovi obuzmu zene.
Mesec se dana budila ne bih,
Samo da budeš uvek uz mene.

Tako je lepo i srcu prija
Da volim i da tebe baš hoću.
Iz mojih snova zvezda zasija
Koja nas nosi ko barka noću.

Nebo i zemlja smo ti i ja,
Dva polukruga tame i sjaja.
Ljubav je naša iluzija,
A snovi veza koja nas spaja.

Prija mi kada mislim o tebi
I kad te mogu u srcu skriti,
Nemam šta dati, a dala sve bih
Da mogu s tobom bar u snu biti.

Tako je lepo kada te pratim
Kao na satu skazaljka mala.
Snovi me nose, volim i patim,
Ne žalim srce što sam ti dala.

Nebo i zemlja smo ti i ja,
Dva polukruga tame i sjaja.
Ljubav je naša iluzija,
A snovi veza koja nas spaja.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.