fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Jedra ljubavi

U smiraj dana vetru šapni
Šta kriju tvoji skriveni snovi,
Onda vesla u ruke pa zapni,
Do svoje zvezde hrabro plovi.

A kada stigneš, zvezdu zatresi,
Da pljusne zlatna kiša s neba.
Sa sobom hiljadu želja ponesi
Pa pospi po svima kojima treba.

Sa tvoje zvezde, nebeske lađe,
One će leteti ko jato ptica,
Svako će svoju želju da nađe,
Ako mu skineš tugu sa lica.

Ako mu pružiš krila laste
Da zvezdu svoju zagrli jače.
Od dobrote će lepše da raste.
Svakome treba ljubavi parče.

U smiraj dana vetru šapni
Što čuvaš za nekog koga boli.
Jedra ljubavi hrabro razapni
I ovaj svet beskrajno voli.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.