fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Kaput

Foto: Pete Rumney

Ja sam iznošen kaput
Koji ne treba nikom,
Krenuo davno na put
Sa njenom bledom slikom.

U džepu ništa nemam
Šuplje je ko srce moje.
A kofer stari spremam
Za zvezde što se roje.

Sav sam od tuge šiven
Ko za sirote žgoljce,
Sada sam ko saliven
Za moju braću moljce.

Ja sam kaput u polju,
Fale mi oba rukava,
Opran sa gorkom solju,
Rašiven od šava do šava.

Ja sam bačena roba
I čekam da me odnesu,
A kasno je neko doba
Da tražim njenu adresu.

Noć mi pred zoru sviće
Tražim uzalud dom.
Izgubio sam dugmiće
Da me skopčaju s njom.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.