fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Neko te voli

Šapnula mi je jedna
Daleka zvezda južna.
Da si noćas tužna
I da ćuteći gledaš u lutke.
Život je, milo moje,
Igra otke i putke.
Partija šaha
U kojoj ostaješ bez daha
Kao da u okean toneš.

Život je zbir patnji
Koje se u njemu zbroje
Čim kloneš
I čim nema ruke
Koja miriše na onog
Ko ume da te izleči.

Šaljem ti zato ove reči
U kojima stanuje ljubav :
Leptir, kesten, dete,
Gnezdo, držanje za ruke,
Nežnost, marmelada.

Uzmi ih i napiši
Osmeh na licu.
Uzmi ih i ostani zauvek mlada.
Ne smeš ličiti na zvezdu
Padalicu.

Podeli sa mnom muke,
I milion tona sete.
U stvari, sve ih meni daj
I pođi negde na čaj
Kao da smo skupa.
Noćas te moja ljubav
Kupa.
Noćas još jedno srce
Kao tvoje lupa
I topi se od samoće.

Zato ne budi tužna,
Jer to tuga hoće
Da slomi Tvoje telo.
To ona želi da budeš
Kao cveće uvelo
I da sveneš od
Crne boli.

Noćas mi je šapnula
Jedna zvezda daleka,
Južna,
Da si tužna
I da u lutke gledaš
Ćuteći.
Nemoj, milo moje.
Oslušni vetar niz ulicu
I on će ti reći
Da te neko noćas
Šašavo voli.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.