fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: PSSSSST…

Ne smem te probuditi
Dok ploviš u snima.
Volim da se čudim
Tvojoj savršenoj
Lepoti i divim se
Do dugo u noć.
Pssssst…
Ja sam vojnik
Na noćnoj straži.
I moj kažiprst
Je spreman
Na obaraču ako se
Neko usudi da te
Od mene voli više.
Ni moj šapat te
Ne sme uzbuditi,
A kamoli neman.
Psssst…
Tvoje disanje ima
Nestvarnu moć
I ja samo živim
Da gledam
Kako mi uranjaš
U ovo srce ranjivo.
Psssst…
I noć sa tobom diše
Dok se polako topim
I rasipam po usnama
Uz uspavanku laku
Koju jedino ti čuješ.
Psssst…
I ja ću oko da sklopim
Sanjivo.
Pssst…
Slobodno hodaj
Po plavom oblaku,
A ja ću čekati
Zoru da gledam
Kako se osmehuta
Rasanjuješ.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.