fbpx
spot_img

Tode Nikoletic: Sizif

Foto: Labud N. Lončar

Jesam lagao,
Jesam varao.
Život sam vagao,
Sebe sam stvarao.

Jesam grešio,
Jesam maštao.
Gorko se smešio,
Ali sam praštao.

Jesam ludio,
Jesam patio,
Sam sebi sudio.
Ali sam vratio!

Jesam tukao,
Jesam bolio.
Na život kukao,
Al sam i volio.

Jesam plakao,
Jesam grizao.
Padao u pakao
I uvek se dizao.

U blatu spavao,
U krvi grcao,
Uvek preživljavao,
Ko crv se koprcao…

San pustošio,
Vid presušio,
Srce potrošio,
Sebe sam rušio.

Život je svrha
Od ožiljaka,
Stići do vrha,
Stići do mraka.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.