fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Tužna uspavanka

Foto: Labud N. Lončar
Foto: Labud N. Lončar

Iako daleka dva veka.
Tri veka.
Uspavaću te moja nežna.
Noć je duga kao tuga
A ti večno predaleka.
Neizbežna.

Sa flaute šaljem zvuke
Ko jauke.
Tvoje usne. Tvoje ruke,
Dodirnuću svojom senom.
Žal je ko val kad zapljusne
Pustim trenom.

Spavaj, spavaj moja laka
Na jastuku od oblaka
Ko na dlanu.
Čuvaću te, ljubiću te
U mom srcu punom mraka
U suzama uspavanu.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.