fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Zamisli da gledaš mojim očima

Zamisli da imaš moje oči.
I da gledaš sa njima.
Reci mi šta vidiš?
Hajde. Ko u more u njih uskoči,
Dovoljno mesta ima.
Nemoj da se stidiš.

Otvori školjke i uzmi biserje
Mojih osećanja.
Ogrlicu okači oko tankog
Vrata.
Pusti uvojke lake ko perje
I umaži usne bojom višanja,
A onda usni u postelji
Od zlata.

Ti znaš da sam prepun sunca
Kad u njih svratiš
I da me čuvaš od bura stršnih
Koje strepnja za tobom toči.
Hajde, uđi!
Želim da me okrilatiš.
Molim te nemoj da kasniš.
Zamisli da imaš moje oči.

Ako ne požuriš sklopiću ih
I mrak će ih okovati lancima
Od četiri unce.
Ugasiću se slep i tih
I putovaću sam klancima
Tražeći malo sunce
U beskrajnim noćima.

Zamisli da gledaš mojim očima.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.