fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Zavičaj ljubavi

eladd.blog.rs
eladd.blog.rs

Detinjstvo ne priznaje granice
Iz Bogorodice Ljeviške i Gračanice
Uvek će zvoniti zvona
I biće radosnog plača i krštenja.
Pelena će biti najlepša zastava
I spona koja će spajati one koji vole
I koji večno traju.
Samo dete može svet da menja
I samo decu nepravde bole
Kad im klikere otimaju.
Zato, ne dirajte nikada
Ono što se zove zavičaj i kućni prag.
Ne možete ugasiti sjaj
I zatrti trag onoga što
Je urezano u srcima dečjim.
Dete pamti ako mu učiniš zlo
Ili mu ruku dobrote pružiš.
Dete ide stazama čovečjim
I raste ko trn ili cvet.
Nauči zato da mu služiš,
Da ga pratiš i iskreno ga voliš.
A kad ga potpuno shvatiš
I kad od ljubavi okrilatiš
I odeš u svet.
Neće biti važno u kojoj
Se crkvi moliš.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.